Eto, dok se Eko-aktivisti o jadu zabavljaju, svjesni neminovnosti bužanja svega što može zadovoljit' požudu Elektroprivrede, oni još nisu odlučili, kud' s tolikom strujom iz Ombline buže. A naš omiljeni prvi potpredsjednik, već je dogovorio, s prijateljskom Republikom Srpskom, bužanje još jednoga brda, samo nešto južnije. Poslovi u podzemlju su vazda bili isplativiji od poslova na zemlji, zato se svi raduju ovakvoj suradnji. Osim naših Neretvana. Oni tamo, u Hrvatskoj Californiji, mogli bi, prema mišljenju stručnjaka, proizvodit' više voća i povrća nego cijeloj Hrvatskoj treba. Ali postoje i uvoznici, što mogu uvesti još više i jeftinije i živjet' bolje i bez motike. A imaju i glavnu Carinarnicu u županiji, dolje u Pločama, što im je bitna uvozna infrastruktura.
Neretvani misle, da se ovo namjerno čini, kako bi dolina Neretve postala slana pustinja. I govore, da je lako bit' LAV, kad' prvo napraviš pustinju oko sebe. Već vide, kako tri kvarta vode iz Neretve hita okuku i teče uzbrdo prema Trebinju i Platu. A dolje nizvodno, rastu kaktusi.
Tako njima propada najbolji agro-biznis u okruženju. Kažu, ove uvjete im je sam Bog dao. A energetski stručnjaci susjedne zemlje, u dogovoru s našim Gazimirom, podsjećaju na proširenu uzrečicu: Bog dao, Bog oduzeo! Riječi, koje je prvi izgovorio bogobojazni Job, kad' ga je Bog na kušnju stavio, oduzevši mu sve. Ma, pravi kršćanin je vazda bio na kušnji. Pa tako i oni, koji su devedeset prve, živjeli u Konavlima, Župi ili Primorju.
K'o posljedica tega, što su i ovi istočni kršćani, isto bili stavljeni na kušnju, da nam o'kinu bokunić Jadranskoga mora. Pa su na koncu ostali na suhu. I sad' će lijepo izgradit' veliko jezero kod Trebinja. Bit' će dosta vode i za kupanje i za struju.
A sve te krasote, naši susjedi su nazvali Gornji horizonti. I nije ih pretjerano briga za naše narančine, pomadore i dinje što jačaju potenciju i volju Neretvana. Pelješčani bi tako mogli ostat' bez vode, a Stonjanima će more bit' preslano. A u Malostonskom zaljevu školjkice više vole bevandu od mora i vode iz Neretve, nego ono čisto a bljutavo more. A žabe i jegulje u Neretvi nisu lude za morem.
U nastavku suđenja u slučaju Fimi Media, bivši ministar zdravlja, a sad' samo doktor, inače praktični vjernik, poklonio je Crkvi samo 70 tisuća kuna za popravak nečega, vjerujući da su soldi iz državne vreće legalna donacija bogatih hrvatskih altruista. Ostaloga se ne sjeća. Većini umornih svjedoka, pamćenje se znatno pogoršalo, pa ih je, isto tako umorni Sud, njih i bivšeg premijera, odlučio odmorit' do jeseni, tako što ih je posl'o na godišnji odmor. Nije javljeno, je li njemu isplaćen regres i putni troškovi, ali u rasporedu putovanja, imali smo sreće. Uvršteni smo i mi. Njegovi, nekad' najbliži suradnici i statisti na fotografijama iz nedavne prošlosti, s višekratnog svečanog otvaranja radova na Pelješkom mostu, sigurno razmatraju detalje protokolarnog dočeka i cijelog boravka dragog nam gosta.
A u Splitu vazda ima zanimljivosti. Jer njihov gradonačelnik je saborski zastupnik, plaćen petnaestak tisuća kuna mjesečno. Plus putni troškovi. Ali on, da bi državi ušpar'o putne troškove, u Sabor rijetko ide. Zapravo, bio je tri puta. Kaže, kad' odluče da se mora, onda će ić'. A inače, samo kad' je u prolazu, prije kakve zabave ili posjete kockarnici.
A bezimeni mislilac, koji za par tisuća kuna svakodnevno vrijedno radi smatra, da je onaj koji je obdaren dovoljno velikom guzicom, da zauzme barem tri stolice, oduvijek bio cjenjeniji od Božjeg stvora, čija je najveća ambicija da čvrsto prigrli malu tovjelicu, koja ga je zapala.
Ministar s dva prezimena je uvjeren, da su mase građana iz najjužnije županije izmanipulirane. Jer, on i Vlada, nisu nikad' rekli, da se MOST neće gradit'. Nego moraju čekat' na rezultate mogućeg branja plodova sa stabla Europske Unije. Je li voće sazrelo? Neupućenima nejasno, ali oni, koji znaju za čuveno pravilo ludoga i zbunjenoga, uopće nisu iznenađeni.
Sindikati javnih i državnih službi bore se grčevito za uobičajene privilegije svojih zaposlenika, regrese, božićnice, jubilarne nagrade. Mora bit', da oni ne shvaćaju kako nije pristojno, što se time hvale u javnosti. Naravno, da to narod smatra provokacijom manjine nad većinskim dijelom stanovništva. Posebno, ako to većinsko stanovništvo dobro zna, da veliki broj tamo uposlenih uopće ne ide u Crkvu. Pa kako onda mogu tražit' božićnicu? Sve sluti, da će jesen bit' vrućja nego ljeto. Jer ovi sindikati, što se nisu dogovorili s Vladom, ostavljaju dojam nepomirljivih protivnika štednje na vlastitim plaćama. Pa, kad' na jesen krenu u prosvjede, sigurno će ih podržat' svi Hrvati.
Već vidim gnjevne demonstrante s transparentima, ali i one najgnjevnije, što nose samo debele štapove, bez teksta. Pa mašu hrvatskim bandjerama, k'o na utakmici, pale baklje, kontejnere i poneki auto, viču protiv vlasti, gluhe na njihove zahtjeve. Pridružit' će im se i gladni radnici, koji će tražit' zaostale plaće. Jer, kažu oni, da je najopasniji Vladin unutrašnji neprijatelj njihov - prazan želudac. Ma vidi ti. Iskvario ljude kapitalizam!
Pa će nezaposleni protestirat' što nemaju posla, zaposleni što puno rade, a nemaju plaća, dok će se plaćeni bunit' što su im zarade male. Prezaduženi će protestirat' protiv banaka, bankari protiv dužnika koji ne vraćaju kredite, opljačkani protiv lupeža, poduzetnici protiv poreznika, a poreznici protiv tajkuna.
Grlati sindikalni vođe, viđeni na TV dnevnicima, vatreni govornici, pokrenut' će mase, da sa najvećeg gradskog Trga krene ka zgradi Vlade i da premijeru i ministrima direktno uruče svoje zahtjeve. Onda će hrabro i mučenički zatražit', da pred njih izađe predsjednik Vlade, osobno.
A on, još hrabrije, s će pravom optužit' bivšu Vladu za nesposobnost, crne fondove, rastrošnost i korumpiranost, oštro će kritizirat' gospodarsku situaciju u zemlji. Objavit' će, da je mirovinski sustav katastrofalan, nelikvidnost gospodarskih subjekata, najveća do sad', kamate na kredite najnepovoljnije u Europi, ulaganja stranog kapitala u padu. A sve koči, tamo neka birokracija.
Demonstranti će bit' oduševljeni govorom premijera. Pljeskat' će mu i radosno skandirat' njegovo ime. A pljeskat' će i njegova prvog potpredsjednika. Ako ga uhvate. Onda će se premijer zahvalit' na podršci i obećat', da će on dosljedno nastavit' dosadašnju politiku, jer se sad' ne smijemo zaustavit' na pola puta, koji ne vodi – nikamo.
Tekst: Mario Klečak