SDP-ovac
Peđa Grbin prije nekoliko dana slavodobitno je najavio izmjene
Zakona o referendumu. Na prvi pogled čini se kako je riječ uglavnom o dobrim promjenama. Recimo, financiranje
predreferendumske kampanje ubuduće će morati biti, kako se to kaže popularnim rječnikom, "transparentnije" što znači da će inicijatori referenduma morati
Državnom izbornom povjerenstvu podastrijeti informacije o troškovima predreferendumske kampanje kao i o izvoru financiranja. No, dobra je stvar da će to isto morati učiniti i oni koje vode
referendumsku antikampanju.
Dakle, kad bi se protekli referendum o braku ponovno odigrao i to s istim akterima ali po novom Zakonu o referendumu, izvješće o troškovima predreferendumske kampanje i izvoru financiranja morala bi snositi i Željka Markić, odnosno njena udruga, ali i LGBT organizacije koje su agresivno vodile svoju kampanju.
Ima tu još nekih promjena, no najveći interes javnosti pobudile su sljedeće dvije izmjene: donekle će se produžiti rok za prikupljanje referendumskih potpisa i to na 60 dana, i ono važnije, promijenit će se odredba o mjestu njihovog prikupljanja. Ova druga izmjena je posebno zanimljiva. Naime, ako ubuduće želite dati svoj glas, odnosno potpis za pokretanje nekog referenduma, to više nećete moći učiniti na nekom javnom mjestu, recimo na trgu ili ulici, nego ćete svoj cijenjeni „autogram" morati ostaviti u mjesnom tijelu javne uprave iliti 'općini'.
Kreatori izmjena Zakona o referendumu, ali i mnogi neovisni pravni stručnjaci, smatraju kako je to dobro rješenje jer će se na taj način spriječiti manipulacije pri prikupljanju potpisa na javnim mjestima kojih je očito bilo. Spriječit će se ovim modelom i fizički napadi na nositelje referendumskih incijativa kakvih je bilo za vrijeme pokretanja referenduma o braku kada su divljaci na više mjesta u Hrvatskoj fizički napali volontere udruge „U ime obitelji" pa je Josip Klemm toj udruzi dao na raspolaganje zaštitare – o svom trošku.
Osim toga, prikupljanjem potpisa u tijelima javne uprave izbjeći će se i naknadne provjere potpisa i matičnih brojeva građana što će ubrzati i pojeftiniti organizaciju referenduma.
U svakom slučaju treba priznati kako zagovornici ovakvog načina prikupljanja potpisa imaju neke argumente u rukama. Uostalom na taj su se način oduvijek prikupljali referendumski potpisi u državama razvijene zapadne demokracije. Međutim, u svemu postoji jedno veliko „ali". Naime, točno je da se u zapadnim zemljama referendumski potpisi prikupljaju u 'općinama', no rok za prikupljanje potpisa tamo traje i do godinu dana, a u Hrvatskoj će to biti svega 60 dana!
Poznavajući inertnost naših građana koji rado potpisuju raznorazne inicijative i peticije jer ih to ne košta nekog naročitog truda i vremena - s obzirom na to da su punktovi na kojima se prikupljaju ti potpisi na svakom koraku - za očekivati je osjetni pad motivacije građana za referendume ako prođe izmjena po kojoj će se potpisi moći prikupljati samo na točno određenim mjestima.
Zato ako vladajući u paketu ovih izmjena Zakona o referendumu znatno ne produže rok za prikupljanje referendumskih potpisa, s obzirom na to da rapidno smanjuju broj punktova za njihovo prikupljanje, može se komotno reći kako je na djelu jedan vrlo perfidan pokušaj uništenja instituta referenduma Hrvatskoj.
Međutim, koliko god mi negodovali, riječ je zapravo o „sjajnom" potezu vladajućih. Njima su ruke čiste, oni ne zabranjuju referendumske inicijative, ni na kraj pameti da učine takvo što, ali su kroz nove zakonske odredbe učinili sve da otežaju njihovo pokretanje.
Pravo nam i budi, udarili su na demokraciju tamo gdje je najtanja – na njenu poslovičnu inertnost. /Ivan Kraljević/