Samo nas smrt može rastaviti od bivšeg predsjednika Stipe Mesića, dalo bi se zaključiti iz njegovih riječi. Poput parazita uhlijebio se u Ured bivšeg predsjednika te iz njega ni pod koju cijenu ne misli otići. Poput parazita, jer bivšeg predsjednika nismo birali, a unatoč tome od njega se ne možemo izliječiti premda ovaj kameleon hrvatske politike uživa više nego dobre povlastice preko pleća hrvatske sirotinje.
Prema izmjenama Zakona o pravima predsjednika RH po prestanku obnašanja dužnosti u ožujku 2013. godine, ugrađena je vremenska odrednica prema kojoj bivši predsjednici više neće imati doživotno pravo na svoj ured, već samo pet godina nakon odlaska s dužnosti predsjednika RH. "Ostajem raditi u svojem uredu bivšeg predsjednika Republike. Otići ću iz Ureda samo ako jednog dana ipak umrem", u stilu velikog vicmahera poručio je Mesić za Večernji list ne znajući da njegove fore više nikome nisu smiješne. Štoviše, one većinu hrvatskog naroda tjeraju na suze jer pored svih povlastica koje uživa, jasno je da se bivšem predsjedniku ne umire. Do smrti može biti samo onima koji taj luksuz financiraju u državi prepunoj gladne djece i siromašnih obitelji. S obzirom na to da Mesić ne planira umirati ove godine, ali niti narednih godina potrebno je otvoriti državnu kasicu koja umjesto na punašnu prasicu sve više nalikuje na guštera na umoru.
Za luksuze Stipe Mesića samo u ovoj godini izdvojiti će hrvatska sirotinja 863 tisuće kuna, jer toliko je rezervirano za njegov ured u Grškovićevoj ulici. Koliko se školske djece tim novcem moglo prehraniti, pitanje je koje ćemo ostaviti Mesiću na duši.
Premda, njega za to nije briga jer kao što sam reče umirati ne misli. Doduše, u njegovom slučaju pored mora afera i mutnih poslova strah od toga inače prirodnog procesa za svako ljudsko biće krajnje je opravdan. No, tko će ga znati, možda nam Mesić daje do znanja da on nije ljudsko biće, vic je to u koji bi poznavatelji njegove politike lako mogli povjerovati. I kada ste pomislili da financirate samo bivšeg predsjednika, dođete do podatka da on u svojem uredu ima pravo zaposliti dva službenika. Ima pravo i na osobnog vozača te službeni automobil i fizičku zaštitu. Mada, s obzirom na to da je besmrtan nije jasno iz kojega mu razloga zaštita treba. Sve navedeno financira se iz Državnog proračuna, a iz istog tog proračuna izdvaja se svakodnevno oko 64 kune kako bi Mesić svakodnevno mogao čitati novine. Na troškove telefoniranja izdvajamo i do 196 kuna na dan. . Tu povlasticama nije kraj jer država mu je dužna platiti troškove za struju, grijanje, telefon pa čak i Internet. Mesiću plaćamo i nabavu te održavanje računalne opreme. No, Mesić kao bivši predsjednik ostvaruje pravo i na mirovinu koja iznosi oko 20 tisuća kuna. Nakon silnih nabrojanih povlastica koje ima treba se zapitati na što uopće troši mirovinu? A čak i u slučaju smrti bivšeg predsjednika, koju ovaj niti ne planira, troškove pogreba snosi Republika Hrvatska.
Pored silnih troškova dodatan problem leži u tome što nigdje nije jasno definirano koja je funkcija Ureda bivšeg predsjednika pa je nemoguća misija procijeniti kakvu su korist građani imali od toga ureda, i jesu li je uopće imali. Posljednjih godina, Mesić je prema vlastitim riječima lobirao po svijetu tragajući za stranim investitorima. Koliko mu je to pošlo za rukom vidljivo je iz činjenice da investicije u Lijepoj našoj ne postoje. Dapače, mogle bi se nabrojati na prste jedne ruke. Mesićev ured mogao bi se tako nazvati maglom koju jako skupo, i krajnje bespotrebno plaćamo. Jer dok on obilazi svijet jedući i pijući na račun hrvatskoga naroda, isti taj narod zbraja njegove afere i hvata se što za glavu, što za trbuh od gladi, jada i siromaštva. A do toga su nas zajedno s Mesićem dovele političke elite, koje baš poput njega na narod gledaju s visoka sve dok je njihovim stražnjicama dobro. No, ovoj Mesićevoj i više je nego dobro. Do tog stadija da se konačno moramo zapitati kada ćemo mu napokon izvući stolac.