Pozdravili ste pobjedu inicijative “U ime obitelji” na referendumu o braku. Kako ocjenjujete efekte referenduma na hrvatsko društvo? Je li nam sada bolje ili lošije? – Mogu to komentirati, ali ne kao stručnjak za društvena pitanja, već kao građanin i vjernik. Kao biskup mogao bih izreći neke svoje radosti, ali i zabrinutosti i teškoće koje isto tako ne mogu odgonetnuti. Referendum je bio lakmus papir koji je pokazao skrivene i neskrivene stvari u našem društvu.
Tko je mogao zamisliti prije nekoliko godina, kad smo ušli u demokraciju, da ćemo u jednom danom trenutku doživjeti jednu takvu ideološku grupiranost s jedne i druge strane?! U tom smislu, referendum je prikazao određeno stanje u društvu. To je prvi referendum pokrenut iz naroda koji je uspio, iako osobno nisam zadovoljan brojem izišlih na birališta.
Smatrate da je premalo vjernika izišlo na referendum u odnosu na visoki broj statistički deklariranih katolika u Hrvatskoj? – Da, tu postoji raskorak, trebalo bi napraviti analizu zašto je tako.
Među onima koji su glasali “za” bio je i dobar dio birača SDP-a. Može li ta činjenica utjecati na produbljenje svjetonazorskih razlika ili demantirati ideološke podjele? – Odgovorit ću vam to primjerom iz Zadra. Dvije naše Kotarke došle su na biralište, a jedna veli: “Treba biti protiv”, misleći da treba biti protiv “homoseksualnih brakova”. Zaokružila je protiv jer nije ni pročitala pitanje. To nam govori da je mogućnost manipulacije bila velika i da se ona događala. No unatoč tim manipulacijama, referendum je uspio.
Protivnici referenduma kažu da je bio suvišan, štoviše, da je otvorio put ustavnoj diskriminaciji? – To je nasjedanje na ideološku matricu koja je često bila nazočna u medijima. Stvarao se dojam da se nešto nekome oduzima. Definicijom braka kakvom ga tradicija, sve religije, i katekizam Katoličke crkve definiraju, nikoga ne zakida. Ovim se referendumom nikome ništa ne oduzima, nego se samo htjelo ono što već postoji u Obiteljskom zakonu dignuti na veću razinu, u Ustav.
Iako su uoči referenduma govorili da nemaju ništa protiv homoseksualaca, vođe inicijative “U ime obitelji” su se nakon referenduma otvoreno zauzeli za ograničavanje prava gay osoba. Podržavate li njihove stavove? – Za vjernike je mjerilo katekizam Katoličke crkve i specijalni dokument Kongregacije za nauk vjere koji je sastavio kardinal Ratzinger, a u kojem se kaže: “Muškarce i žene s homoseksualnim sklonostima treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obzirnošću, izbjegavajući prema njima svaki nepravedni akt diskriminacije. No homoseksualna je sklonost objektivno neuredna i homoseksualni su čini teški grijesi protiv čistoće.” Ako su se članovi inicijative držali ovoga, ja se slažem. Ako su s nepoštovanjem nastupali prema takvim ljudima, nisam za to.
Je li Crkva kroz inicijativu “U ime obitelji” i njihovu stranku Hrast konačno dobila svoje političko krilo? – Ne bih rekao. Crkva nema stranke. U ovoj smo se stvari samo našli na istoj liniji.
Inicijativa “U ime obitelji” protivi se Zakonu o istospolnim zajednicama te najavljuje nove akcije: traže zabranu umjetne oplodnje, zdravstvenog odgoja, pobačaja... Hoće li i u tome imati podršku Crkve? – Crkveni katekizam jasno govori: vjernici, kao i katolički političari, dužni su suprotstaviti se zakonskom priznanju zajednice homoseksualnih osoba koje bi se izjednačile s obitelji. Ponavljam, dužni su, u skladu sa smjernicama papinske Kongregacije za nauk vjere.
Priznanje pape Frane o postojanju tzv. gay lobija u Vatikanu i njegova izjava “tko sam ja da im sudim” kod nas su doživljeni kao liberalni i tolerantni stavovi prema homoseksualcima kakve bi trebala slijediti i hrvatska Crkva? – I tu su novinari Papine riječi izvadili iz konteksta. Papa Frane nije ništa rekao protiv katekizma Katoličke crkve. Rekao je: tko sam ja da njima sudim. Prema katekizmu, homoseksualcima treba pristupati s poštovanjem i uvažavanjem i ne praviti diskriminaciju. Ali o temeljnim institucijama braka – nema govora! Dok je još bio nabiskup u Buenos Airesu, papa Frane je napisao pismo svom prijatelju koji ga je zabrinut pitao što kao nadbiskup misli o zakonu o homoseksualnim brakovima koji je tada usvajao argentinski parlament.
“Ako prođe ovaj zakon”, kaže Papa na jednom mjestu, “to bi značilo stvarno i teško antropološko nazadovanje.” Upravo se to naslanja na smjernice koje je potpisao kardinal Ratzinger, a govore o problemima stvaranja institucija koje protiv sebe imaju razumski red, antropološki i biološki nered. Zato bi to bilo antropološko nazadovanje.
Definiranjem braka u Ustavu, međutim, Hrvatska se svrstala uz zemlje bivšega komunističkog bloka, poput Crne Gore, Srbije, Moldavije, Rumunjske, Bugarske, Bjelorusije, Poljske, Rusije... Ispada da čovjek u tim zemljama “antropološki napreduje”, dok u zemljama zapadne Europe “antropološki nazaduje” samo zato jer su legalizirale homoseksualne brakove? – Da, jer su u velikom raskoraku od učenja Katoličke crkve. Samo je jedan brak, drugo su zajednice. U javnosti se vodi jedan diskurs da je uvrštenjem definicije braka u Ustav napad Crkve na laičku državu. Ispada da se Crkva miješa u političke vode, što nije točno. Crkva je podržala referendum jer je to bitno antropološko pitanje i ključno za nauk Katoličke crkve, ali i nauk drugih vjeroispovijesti.
Je li Crkva financijski pomogla referendum? – Pomogli smo im tako što smo dopustili da ispred crkve prikupljaju potpise, ali nisam svećenicima dopustio da o tome govore s oltara. Ne želim pretvarati crkvu u neke referendumske i političke forume.
Kad smo kod politike, nadbiskup Košić nedavno je demokratski izabranu Vladu nazvao “nenarodnom”, a pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić nazvao ju je “zločinačkim režimom”. Jesu li i te izjave u skladu s katekizmom Katoličke crkve? – Nerado o drugima govorim kada nisu tu. Osobno izbjegavam takve kvalifikacije ako nemaju temelja u stvarnosti. No, hvala Bogu da živimo u demokraciji u kojoj nema verbalnog delikta. Ali, time je odgovornost veća, pa su osobna opredjeljenja, stavovi i izjave podložni kritici, odgovorima i demantijima.
Pa i sudskim procesima kad ustreba. I Crkva je doživjela optužbe od političara kako je skrivala zločince. Usprkos protestima i demantijima, nije bilo isprike. No, ona je navikla da se na nju nabacuje. Ne bih se čudio da je počnu optuživati da je skrivila i ovu ekonomsku krizu i recesiju od koje pati društvo već pet godina.
Slažete li se sa stavovima biskupa Košića i Pozaića? – Teške su to riječi, zločinačka... Košić je rekao “nenarodna” u kontekstu referenduma, što nije daleko od istine. Jer, vlast je, protivno svim dobrim uzusima, navijala neka se na glasovanju zaokruži “protiv”. A u samom procesu referendumske akcije bila je također protiv izjavljujući da je to protuustavno, da to potiče duh diskriminacije i nesnošljivosti. Pa i nakon rezultata referenduma u kojem su dvije trećine pučanstva zaokružile “za”, čule su se izjave kako nas to udaljuje od Europe i vraća u srednji vijek. U tom smislu valja razumjeti tu Košićevu izjavu da se vlast udaljila od naroda.
Podržava li Crkva referendum o ćirilici? – Sve dotle dok aktivnosti, pa i referendumske, ne ugrožavaju sigurnost ljudi i njihova prava i dostojanstvo, te se ne kose s crkvenim propisima i pozitivnim zakonima države, Crkva nema ništa protiv narodne volje.
Treba li baš uvijek slušati volju naroda, čak i kad je ona očito protuustavna, kao u slučaju referenduma o ćirilici? – Jasno je kako u svemu treba biti s mjerom. Narod bira svoje zastupnike koji donose zakone. Zastupnici su tu da slušaju bazu, što razmišlja, kako zaključuje i predlaže. Problem je što se kod nas ne zna što se može, kako i koliko, unijeti u Ustav. U tom smislu moglo bi se tvrditi da je narod masa koja ne zna sve. No, ako narod zna da nešto nije zakonito, sigurno neće na tome inzistirati. Ima također stvari, poput primjerice pitanja državne nezavisnosti, koje ne bi smjele biti predmetom referendumskog izjašnjavanja. Takve bi stvari trebalo definirati u Ustavu.
Znači li to da je referendum o ćirilici nedemokratski? – Više sam puta istaknuo da je ćirilica ne samo srpska, nego i hrvatska kulturna baština i vrednota. No, sadašnje su okolnosti takve da Vukovarce treba razumjeti. Ako su tamo pod ćirilicom ljudi bili gaženi, ubijani, a imovina uništavana i pljačkana, onda je potrebno pustiti vremena i ne žuriti s provedbom zakona. Trebalo je zakon odgoditi dok se stvari ne smire. Jer, u tako napetoj situaciji nije lako živjeti u Vukovaru u kojem su tek odnedavno ljudi počeli živjeti u kakvom takvom miru jedni pokraj drugih.
Bilo bi konstruktivno i pozitivno da su se i Srbi aktivnije uključili, recimo, za odgodu primjene zakona na određeno vrijeme. Išlo se naglo i silom, što je ljude iritiralo. Ne osuđujem državnu vlast koja želi provesti zakon. Međutim, čudim se lokalnim čelnicima da nisu izvijestili o stanju s terena. Zbog toga žao mi je ljudi u Vukovaru, a i diljem domovine, što se sada moraju baviti tim stvarima uz stotine drugih, prečih i važnijih.
 |
| ‘Ćirilica je i hrvatska kulturna baština i vrednota’, smatra predsjednik HBK / Luka Gerlanc / CROPIX |
Je li Crkva propustila “intervenirati” u Vukovaru u smislu sprečavanja incidenata i poticanja atmosfere suživota i tolerancije umjesto podjela? – Budući da je svaki biskup odgovoran u svojoj biskupiji, za mene je đakovački biskup u tom smislu najpozvaniji. I slažem se s onim što on tamo čini. A čini jako puno baš u stvaranju klime razumijevanja, mira i tolerancije. Istina, njegove riječi nisu sada lako prijemčive, jer ljudi su iziritirani.
No, valja ustrajati u tomu “bilo to zgodno ili nezgodno”. Crkva je, međutim, nemoćna i ne može sama. Potrebno je da svi učinimo nešto da Vukovar osjeti kako smo s njima i da smo im spremni pomoći u ovoj krizi. Vukovar je simbol Hrvatske pa ne smije ostati sam. Velika je u tome uloga i medija koji ne bi smjeli nadolijevati ulje na vatru, nego pomagati da se rane zaliječe.
Kako gledate na ulogu Stožera u cijepanju kolone sjećanja? – Žao mi je što je do toga došlo. Tu se koješta umiješalo, i politika, i osobni prestiži, obračuni i koješta drugo. Nije mi drago što se kolona podijelila. Ta, previše je podjela u našem društvu. Vukovar, kao simbol našeg zajedničkog otpora i pobjede, treba nas objedinjavati i okupljati.
Nitko nema pravo razbijati domoljublje i pijetet pred simbolom stradanja i zajedništva. U tom gradu patniku mora toga dana vladati ono pravilo iz Dubrovačke Republike: “Obliti privatorum, pubica curate” – zaboravite privatno, a brinite se za zajedničko! Vukovar je zajednička briga svih stanovnika Hrvatske. Jer, Vukovar je zadužio Hrvatsku.
Kako komentirate činjenicu da se pokret protiv ćirilice pretvorio u referendum protiv prava svih nacionalnih manjina? – Ponovno se vraćamo na to da je u pozadini referenduma ideološka i politička borba, javna i podzemna. A žrtva je Vukovar. Referendum nije protiv nacionalnih manjina, nego za podizanje praga za uvođenje dvojezičnosti. Takav prag postoji i u drugim europskim zemljama. To je ipak političko pitanje. I ne bih htio meritorno ulaziti u taj problem. No, pokušavam shvatiti ljude koji su ranjeni i od toga još trpe.
Ranjenike treba razumjeti i liječiti. To je poanta. Političari za to nisu imali sluha. Žao mi je zbog toga jer u pitanju je opće hrvatsko dobro, a ne samo vukovarsko. Nije, dakle, odgovornost samo Stožera. Bolje rečeno, svi smo odgovorni. Počevši od Crkve koju ste prozvali ako je propustila da ne dođe do takvih podjela. Ne trebaju podjele, nego zajednička akcija, zajednički programi, zajedničko dobro.