Davor Štern, predsjednik Nadzornog odbora Ine, takvo je ponašanje špekulanata nazvao “špekulantskim ratom” koji uništava gospodarstvo cijelog svijeta. On smatra da bi se na globalnoj razini trebala postrožiti regulacija trgovanja sirovom naftom i naftnim derivatima, što još od 1973. zagovaraju brojni stručnjaci, analitičari i neki političari, piše
Slobodna Dalmacija.“Cijena nafte je od Drugog svjetskog rata do 1973. bila prilično stabilna, ali burzovni su špekulanti tada shvatili koliko geopolitičke tenzije mogu stvoriti povoljno tlo za iracionalno pretjerivanje s cijenama na kojemu se može dobro zaraditi. Od tada cijenu nafte više ne određuje odnos ponude i potražnje, kao što to nije slučaj ni sada, jer određuju je špekulanti, koje i ne zanimaju fundamentalni pokazatelji na tržištu, nego samo profit i zarada”, ustvrdio je tim povodom Davor Štern. Ipak, analitičari poput Laurena Rosborougha iz francuske banke Societe Generale smatraju kako nije čudno da špekulanti opet nameću tempo.
Veliki naftni šok“Svijet je opasno mjesto, ali ekspanzivne monetarne politike središnjih banaka i izlazak iz recesije većine svjetskoga gospodarstva čine dobre uvjete za povećanje cijena energenata i dionica”, ističe Rosborough za Financial Times, dodajući kako su “medvjedi” (u ovom slučaju investitori koji smatraju da nema osnova za povećanje cijena nafte) “poslani u privremenu hibernaciju na osnovi ‘ludog’ novca” koji financijska industrija i tvrtke dobivaju na temelju ekspanzivne monetarne politike središnjih banaka.
Na ovom je mjestu zanimljiv rječnik kojim se koriste analitičari financijskog tržišta: za sve smrtnike iz “realnog života” rast cijena nafte ne znači ništa dobro, ali za financijske špekulante koji se klade na rast cijene “crnog zlata” to je odlična vijest. Naravno, to je odlična vijest i za zemlje proizvođače nafte, kao i za naftne kompanije, ali je loša vijest za svjetsko gospodarstvo zbog toga što više cijene nafte povećavaju troškove proizvodnje.
Ako bi kojim slučajem iransko-izraelska kriza prerasla iz političkog-verbalnog u vojni sukob i ako bi taj sukob prerastao u trajniji rat, onda bi bilo vrlo moguće da se dogodi veliki naftni šok koji bi cijenu barela nafte lansirao na 200 i više dolara.
Za Hrvatsku bi to bilo ravno katastrofi, jer država nema puno manevarskog prostora da na sebe preuzme (na bilo koji način) teret povećanja cijene goriva. U tom bi se slučaju vjerojatno nastojala značajnije zaštititi poljoprivreda i ribarstvo subvencioniranjem cijene plavog dizela (od novca koji bi država više dobivala na ime povećanja PDV-a i cijene naftnih derivata), ali i to samo do mjere u kojoj bi to dopuštao prenapregnuti državni proračun. U toj bi situaciji sadašnja poruka Udruge trgovine Hrvatske, koja je svojim članicama preporučila da ne dižu cijene zbog rasta PDV-a, bila svojevrstan “relikt bolje prošlosti”.
Na žalost, već za dva tjedna u Hrvatskoj će se poklopiti uvođenje većeg PDV-a s 23 na 25 posto s rastućim cijenama naftnih derivata (ako se nekim čudom ne stabilizira situacija s Iranom) i tada treba očekivati dizanje cijena po realnoj osnovi, ali i zbog zloupotrebe negativnih događaja. Pri tome će vjerojatno prednjačiti prijevoznici i prehrambena industrija, ali će, kao i prije tri godine, svi nastojati loviti u mutnom. Ako, pak, u sljedećih pola godine ili godinu dana cijena barela nafte ode na 200 dolara po barelu, a cijena litre eurosupera 95 i eurodizela u Hrvatskoj dođe blizu 20 kuna, Hrvatska će se naći u najtežoj gospodarskoj situaciji od rata naovamo.
Tržišna pravila Stoga bi premijer Zoran Milanović i njegovi najbliži suradnici već morali raditi na “kriznom stožeru” i prvim odlukama koje bi se morale donijeti u takvoj situaciji, a koja postaje sve izglednija. To bi vjerojatno značilo i derogiranje nekih pravila slobodnog tržišta i nametanje nekih protekcionističkih rješenja kojim bi se čuvalo domaće gospodarstvo i standard građana.
Naravno, mnogo će toga ovisiti o tome kako će se Europska unija postaviti prema takvom naftnom tsunamiju, ali gotovo je sigurno da bi tada došlo do promjena koje sada izgledaju bogohulno. Na žalost, povijest je pokazala kako su neke od protekcionističkih mjera koje bi se donosile u sličnim situacijama dugoročno tragično loše djelovale na gospodarstvo, pa tako i na standard građana.
Čak su nerijetko pridonosile daljnjem padu gospodarstva. Možemo se samo nadati da će političari ovaj put biti mudriji. Međutim, ne treba čuditi što se oni u takvim situacijama često pozivaju na jednu od najviše zloupotrebljavanih izjava ekonomista Johna Maynarda Keynesa: “Dugoročno gledano, ionako smo svi mrtvi.”