Koliko je ekonomija slaba, potrošnja mizerna a narod depresivan, možda najplastičnije demonstriraju reklame televizijske. Više se gotovo i ne sjećamo sretnoga početka novoga tisućljeća kad su propagandnim programom svih triju nacionalnih televizija vladali novi modeli automobila što piče nadrealnim pejzažima kakve, jednoga dana, i sami možda posjetimo. Dominirale su i slike urbanih vila ili makar građevinski materijal za njih.
A danas se više ni igračke ne reklamiraju a niti slastice fine. Preostale su pretplate za telefone i TV programe, drek-papir, pivo, pileća krilca, kladionice i, najčešće poslije mobitela, tablete: protiv bolova, za zatvor, protiv zatvora, žgaravice, prdaca i pišanja na sitno, muškog i ženskog. “Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika”, postala je najčešća rečenica večernja u našim domovima začaranim TV aparatima.
Toliko se ta uputa urezala u našu svijest i podsvijest da se lako i sama dala iskoristiti kao prvorazredan promidžbeni alat. U reklami za lijek protiv nesanice naprosto je spiker pospan, sve sporije čita (efektno rješenje copywritera Ivana Čadeža). Više dakle narod nema snage nizašto. Muški pogotovo. Naime, upravo u omjeru u kojem su nestale reklame za lijepe nove Audije i Toyote, javile su se one protiv impotencije: te Epimen kapsule, te Bold kapsule i, kao kruna, kapsule afričke šljive. Latinski naziv: pygeum africanum (prunus africana). Lijek se inače izrađuje iz kore drveta što raste diljem Afrike, na područjima višim od hiljadu metara, a bijelci za njega znaju otprilike od početka 18. stoljeća. Vrači u južnoj Africi uputiše ih da ekstrakt kore ovoga golemog zimzelenog drveta što izraste pedeset metara smiruje mjehur i liječi “bolest staraca”.
S afričkom šljivom potonuli smo eto do dna. Taj spot toliko je, zapravo, imbecilan da bismo njegove autore teško mogli optužiti da namjerno promiču rasizam, no stereotip kakav rabe u temelju je bjelačkoga rasizma već stoljećima.
Krupnoga bijelca pobojali su u crno, metnuli mu koplje u ruke i bjelkinju uz bok, pa dubokim glasom kaže: “Afrička šljiva ne pada”. Pojavi se još nosorogov rog, a potom mazan ženski glas zaključi: “Žene znaju!”.Znaju i muški, pogotovo domaći, bijeli, frustrirani, mlohavi, da toga “crnca” zavoljeti neće.
Štoviše, zamrzit će ga, kao što se mržnja izlila, primjerice, u veljači ove godine na tamnopute azilante smještene u hotelu Porin u zagrebačkim Dugavama. Nešto su se bili potukli međusobno, Somalijci i ostali, a stanari u okolnim zgradama kazali su novinarima da im je neugodno i da ti ljudi gledaju naše žene. Dakle, samo gledaju, nemaju ni koplja, niti žvaču šljivu razgolićeni, no nije lako. Nedajbože da koji djevojku u Dugavama potraži. Umjesto afričke šljive nosio bi pod oba oka ove obične, domaće, horvatske. U Dugavama, a i drugdje, toliko su crni azilanti omiljeni da je jedan stanar primijetio kako ne bi tu kupio stan da je znao da će u blizini biti. /Tomislav Čadež/
Cijeli članak možete pročitati OVDJE