Za malo kojeg se od hrvatskih političara može reći da je Željko Reiner čovjek koji je to počasno mjesto apsolutno zaslužio dugogodišnjim radom, političkim i znanstvenim, a napose domoljubnim i demokratskim djelovanjem kroz okvir Hrvatske demokratske zajednice i to je zasigurno kruna Reinerove zavidne karijere.
U prilog tomu ide i činjenica da je njegov prethodnik, Josip Leko, stari boljševik i lenjinist, ipak osoba koja je na vrijeme prepoznala poraz Partije te je podržao Reinera, unatoč tomu što mu je politički suparnik i ideološki neprijatelj. Inače, u kulturnim zemljama, odnosno zemljama s demokratskom tradicijom, predsjednik se sabora bira jednoglasno i prava je sramota što je glasovanje imalo ovakav ishod. Ako se jednoglasno moglo podržati pokojnog Šprema i politički pokojnog Leku, onda se moglo i novog predsjednika.
Na neodgojenost i divljaštvo Milanovićevo ne treba trošiti riječi; dapače, tog političkog gubitnika treba razumijeti jer mu glava uskoro pada (politički, naravno). Bivši (napokon!) premijer je srozao državu na samo dno, a time i svoju voljenu Partiju. S druge strane, možda ipak ima neke istine u onim glasinama prema kojima je Milanović kukavičje jaje HDZ-a, jer kako inače objasniti njegove poteze i takvu neuračunljivost? Dok Petrov razgovara s novinarima, partijaši u prolazu poput uličara dovikuju svakakve uvrjede i takve je narod izabrao za saborske zastupnike? Očito je da se dijelu naroda ne može oduzeti pravo glasa (iako bi trebalo), ali svakako treba samoupravljačima, skojevcima, udbašima i ostalim uličnim polupismenim umovima uskratiti mogućnost da budu birani.
Graknuli su na novog predsjednika Sabora, jer je iznio zamisao o preimenovanju sabora u Hrvatski državni sabor. Za njih je oznaka državnosti ustaška i zločinačka, ali im nikako nisu ustaške svih 16,6 milijardi kuna za koliko je oštećena, tj. pokradena državna imovina, 600 milijuna kuna koliko si je uzeo Zmajlović, sve one milijarde kuna koje su ukradene putem imebiclnog pravnog instituta predstečajne nagodbe i tako bi se moglo u beskraj; kune im, eto, nisu ustaške jer su slatke? Onaj vic, koji je zapravo dvoznačna jezična igra s aoristom glagla ustati: „svi ustaše“, polako postaje zbilja i stvarnost partijaca i ostalih „antifašista“.
Ne želeći ovdje nijekati i osporavati žrtve Drugog svjetskog rata na području bivše NDH, možda će se sad ipak postaviti pitanje: što se zapravo dogodilo za vrijeme NDH? Zašto Tito nikad nije posjetio Jasenovac? Kako je moguće da je u Jasenovcu stradalo 700 000 Srba, a neki suvremeni srpski (!!!) povjesničari tvrde da ih je stradalo manje od 1000? Takvih, „realnih“ pitanja ima mnogo, a možda je Reiner svojom idejom o preimenovanju Sabora htio naglasiti da će se pozabaviti i tim pitanjem. Hrvatska ne može zakoračiti u 21. stoljeće, a već je 2015. godina, ako nisu odgovorena pitanja koja se povlače od 1918. godine; tko misli dručkije, grdno se vara. Nitko ne želi rehabilitirati zločin, ali zločin kao zločin se treba utvrditi znanstvenim metodama u demokratskom sustavu, a ne u sustavu partijskog jednoumlja.
Sad, kad stvari budu krenule nabolje, kad premijer Orešković sa svojom vladom pokrene Hrvatsku, kad Vlada provede lustraciju i obnovi gospodarstvo, obrt, poduzetništvo i ostale segmente države koju su partijci srozali, nama, običnim ljudima, preostaje „samo“ opskrbiti se ovećim količinama kukuruza kokičara, napraviti kokice i gledati kako se partijske zvijeri bore za vlast u SDP-u i kako trgaju Zorana Milanovića. No, tko god pobijedi, svejedno mu je jer će se sprovesti lustracija i tada će SDPartija napokon imati mogućnosti postati suvremenom domoljubnom lijevom socijal-demokratskom opcijom te onda ne će biti osmi smrtni grijeh glasati za njih.
Kako god bilo, hrvatski je narod dobio jedan od ljepših božićnih darova i ovaj se put zaista čini da dobre želje za novu, 2016. godinu, ne će ostati samo želje.