Ne treba posebno ni spominjati akrobacije aktualnog režima i kontroverzni zakon 'lex Perković' koji je šokirao čitav europski demokratski svijet, zbog čega se Hrvatska zamalo našla pod sankcijama. Jutarnji list tijekom tih sramotnih mjeseci, predvođen skandaloznim novinarima poput Jelene Lovrić, čvrsto je stajao na strani vlasti, međutim, Mustača su možda spasili, Perkovića vjerojatno nisu budući da su se pojavila neka nagađanja koja govore kako je Vrhovni sud, iako odluka tog suda nije objavljena, potvrdio presudu Županijskog suda u Zagrebu glede izručenja bivšeg pripadnika jugoslavenske zločinačke organizacije Njemačkoj. Kad već nisu uspjeli Perkovića spasiti, iako će se mirni i staloženi Anto Nobilo, Perkovićev odvjetnik, žaliti na presudu Vrhovnog suda Ustavnom sudu, odlučili su bivšeg udbaša podmetnuti Franji Tuđmanu, iako je Tuđmanov djelomični obračun s udbaškim otpadnicima počeo u kasnu jesen 1991. godine, dakle, u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku.
I sad, tko je pogodnija osoba za ovakvu vrstu prljave manipulacije od bivšeg komunističkog novinara, osuđenog klevetnika, dakle, dokazanog lažljivca, Drage Hedla? Radi se o novinaru koji je u komunističkom režimu 'delovao' onako kako to novinar nikada ne bi smio, naravno kako nikada zbog toga nije procesuiran, niti Hrvatska danas ima Trg žrtava Drage Hedla, čovjeka manijakalno opsjednutog Branimirom Glavašem, koga je, u trenutku psihičkog poremećaja, izjednačio s krvožednim zlikovcem Željkom Ražnatovićem Arkanom.
Hrvatska, poglavito dio hrvatskih medija, čvrsto je u rukama Udbe i bivših slugu te zločinačke organizacije, nije tajna da su neki novinari bili dio udbaškog aparata te da su imali i svoja konspirativna imena. Drugim riječima radi se o ljudima koji bi se, zbog zla koja su napravili služeći zločinačkom režimu i zločinačkoj organizaciji, u demokraciji, pravoj demokraciji, mogli baviti tek sadnjom kukuruza, no, ovo je cirkus od države, a ne prava demokracija. Ovakva demokracija donijela je nekima metak u Domovinskom ratu, Nini Paviću imetak i predstečajnu nagodbu, dok nagodbi za hrvatsku sirotinju nema.
Naravno da, bez obzira na laži Jutarnjeg lista, samog Perkovića, Tuđman nikada nije imao puno povjerenje u Perkovića, ali nije imao previše ni izbora budući da se jedan zločinački režim, kad ste suočeni s agresijom i bitkom za opstanak, ne može rušiti bez bivših ljudi tog režima, nije se to moglo s Hitlerom u Njemačkoj, iako se pokušalo, nije se to moglo ni s Titovom Jugoslavijom. Totalitarni režimi ne ruše se bez ljudi 'iznutra', što, naravno, ne znači da te ljude ne treba ukloniti iz politčkog, vojnog, špijunskog, života kada ispune svoju svrhu, previše su zla učinili da bi ostali na funkcijama, Tuđman je to shvatio te su redom padali, kako su institucije hrvatske države jačale, udbaški kapitalci, Boljkovac, Perković, Manolić, s njima je otišao i bivši ustašoid Stjepan Mesić. Kad smo kod Mesića tko danas gorljivo, uoči suđenja, brani Boljkovca više od Mesića? Možda samo Jutarnji list? Što nam to govori, čiji je čovjek od povjerenja bio Perković, Mesićev ili Tuđmanov i tko je sve otišao s Mesićem 1994. godine? Naravno, nešto o tome je govorila i jedna od najvećih žrtava hrvatske medijske bande i komunističkog režima, Vice Vukojević, koga su mediji, zamislite divljaštva hrvatskog ljevičarskog ološa, godinama nedužnog optuživali za silovanje, pritom se Titova bagra Vukojeviću nikad nije ispričala? Članak Drage Hedla u Jutarnjem listu izgleda kao članak koga potpisuje Saša Perković, Josipovićev savjetnik i sin velikog Jože Perkovića. Kad je Hedl u pitanju to nas, naravno, ne čudi.