Tamo gdje postoje dvije volje, ne može se imati jednostrane planove. Infantilno inaćenje Milanovića, pokušaji izoliranja Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, przničko podmetanje i prostačko omalovažavanje Predsjednice, jedine osobe sa izravnim izbornim legitimitetom u RH, od strane osoba koje nisu u istom rangu, (a pokazalo se niti na istoj intelektualnoj razini), moralo je dovesti do protučinidbe.
Milanović je morao znati da Predsjednica Grabar Kitarović neće pristati na ulogu “slamnatog čovjeka” i dopustiti im da vode “jednostranu igru”. No oni, na žalost, dvostranu igru nisu sposobni igrati. To što su izgradili prilično učinkovite “fortifikacijske prepreke,” privatizirali sigurnosnu a eutanazirali vanjsku politiku, se pokazalo nedovoljnim. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se nije upuštala u svladavanje postavljenih prepreka, jednostavno ih je zaobišla, iskoračila u svijet vanjske politike, i dovela ih u poziciju da im njihova taktička nadmudrivanja i ostvarena prednost, postanu strateški teret. Svoje nedostatke, pretvorila je u prednost.
Nije pristala na pasivnu obranu, nego ih je napala gdje su najranjiviji. Ovo medijsko vrištanje samo potvrđuje da im je nanijela ozbiljan udarac. Milanovića netko uspijeva obuzdati i držati u (više manje) prihvatljivom diskursu, čak se i neke perjanice iz medijske falange suzdržavaju, no janjičari moraju odraditi svoju ulogu. Njih se ne pita što žele, niti ih se štedi. Branko Mijić, ostrašćeni medijski taliban, samo odrađuje dugove. To je dio falange koji se šalje tamo gdje se “gine”. Ako “pogine”, nitko plakati neće. Ako preživi, dobro je. Pametniji se čuvaju za teže borbe.
Predsjednica je definitivno napravila stilsku bravuru (tehničku). Kao u mačevanju,kada mačevalac iz nepovoljnog položaja krene u napad, napravi dvokorak, naprijed i u stranu, uz istovremeni ubod u slabinu. To je efektivno, a pogođenoga BOLI. I zato ovako frenetičan pljesak naklonjene publike, ubilački bijes protivnika i prostačko vrijeđanje njihovog dijela gledališta. Da je povukla i grublji potez, nema joj se što zamjeriti.
Poglavito zbog toga što je ušla u prostor koji joj pripada, u kojemu ima značajne odgovornosti, i na kraju, u kojemu povlači odlučne, taktički i strateški, ispravne poteze. Na strateškoj razini, u međunarodnim odnosima se događaju tektonski poremećaji. Tko god može i zna, nastoji se repozicionirati, poboljšati svoj taktički položaj (strateški mogu samo kreatori) reducirati štetu, zatvoriti nepotrebne frontove.
Milanović se tu ne snalazi (iako je odrastao u vanjskoj politici), a Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova se izmaknula. Zauzeta je vlastitom promidžbom u pokušaju osvajanja mandata Glavnog Tajnika UN-a. Sama nema dovoljno znanja, a mentori i nalogodavci, (MI 6) su trenutno zauzeti “prečim poslovima”. U takvoj situaciji, Predsjednica pokazuje državnički kapacitet, svrhovitu, racionalnu odlučnost, potrebna znanja i vještine. Sve ono što “slučajni” Predsjednik vlade nema. Obećavajuće. Činjenica da medijske pudlice laju, a buldozi šute, govori sama za sebe.