"Napokon je slobodna. Bez injekcija, bez lijekova, bez suza i boli. Umrla je na našim rukama..."

"Dragi prijatelji, noćas u 00:20, ili 05:20 po našem vremenu, naš je strašni lav odlučio sklopiti oči i odmoriti. Bilo je dosta i bilo je previše. Kad je njoj bilo dosta, onda znate da je stvarno bilo DOSTA!

Otišla je tamo gdje je ništa ne boli, gdje je nitko ne bode i gdje nema ni gljivica, ni leukemije ni patnje. Bili smo s njom do zadnjeg trenutka. Otišla je mirno i spokojno. Prelijepa kao i uvijek. S dugim trepavicama i najslađim majčinim obraščićima...baš kao da spava. Jer ona je samo htjela konačno leći i zaspati, uz svoje tatu i mamu, i da nam nitko drugi ne smeta. Pogotovo ne tamo neki doktori s iglama i tabletama.

Pleše negdje moja princeza, sretna i slobodna! Čuva nas i gleda! Naučila nas je što je ljubav. Promijenila nam je život. Neće biti lako bez nje, ali ona će zapravo uvijek biti tu...

Imam jednu ranu na srcu koja jako boli. Ali svaki put kad zaboli, sjeti me tko je unutra. Kao prije šest godina kad me je lupala u stomaku.

Volimo vas i hvala vam na bezuvjetnoj i nesebičnoj potpori svo ovo vrijeme!
Nora u srcu :-)
 
P.S. nadam se da je nebo dovoljno veliko za njenu energiju i hiperaktivnost. Ovdje nije imala dovoljno prostora :-)!"

I očevu poruku prenosimo u cijelosti:

"Danas pada kiša. Ne pada onako jako sa vjetrom već baš nekako blago, toplo, plačno. Jako smo iscrpljeni zadnjih dana i sinoć smo pokušali odspavat da skupimo snage za danas, ali nije išlo. 

Ipak sam se morao vratit u bolnicu i biti pored nje jer kad je gledam tek onda odmaram i tek sam tada smiren. Znao sam da je ovo dan za opraštanje od moje male ljubavi i htio sam biti što duže sa njom. U životu sam premalo plakao, a danas sam isplakao sav onaj dug u suzama iz prošlosti.

U 0.20 ili u 5.20 sati po našem vremenu naša mala duša je napustila svoje izmučeno tijelo. Otišao je strašni tatin i mamin lav i pridružio se svom čoporu malih lavova koji su otišli prije nje. Otišla je među svoje male prijatelje ćelavih glavica i tužnih umornih očiju, nadam se u jedan bolji i sretniji svijet.

Išla se igrati sa Ivanom, Nikolom, Katjom, Gradckim i svima onim malim mučenicima koji su otišli prije nje. Skinuli su okove sa našeg malog galiota jer je njena lađa došla do svoje mirne luke. 

Napokon je slobodna. Bez injekcija, bez lijekova, bez suza i boli. Umrla je na našim rukama i pored naših srca koja će do kraja života biti ispunjena ljubavi i uspomenama na nju. Spavaj mali umorni strašni lave. Vole te tata i mama".