Međutim, Kemal Monteno je sedam tjedana prije smrti transpalntiran u Zagrebu, dakle, dobio je novi bubreg i počeo se posve uspješno oporavljati od operacije, ali i privikavati na novi bubreg koji mu jer trebao spasiti život.
Kemal Monteno nije umro, kako se tvrdi, od komplikacija uslijed transplantacije bubrega, Kemal Monteno je umro gotovo dva mjeseca nakon transplantacije zbog infekcije, odnosno, bakterijske infekcije, vrlo opasne te za transplantirane pacijente uglavnom pogubne sepse, poglavito pogubne za one koji su 'svježe' transplantirani, dakle, koji su još uvijek pod iznimno snažnom imunospuresivnom terapijom, kako vrijeme prolazi tako se, ovisno o stanju transplantiranog organa te načina koji je novi organ prihvatio organizam pacijenta, smanjuje imunosuperivna terapija, koja ima čitav niz nuspojava.
Dakle, ruši imunitet pa je pacijent podložan infekcijama, pacijent se u prvo vrijeme i ne osjeća baš najbolje zbog takvih tableta kao što su Cell Cept ili Sandimun te Decortin ( ovisno o jačini ), drugim riječima, treba mu vrijeme da bi se prilagodio novim okolnostima i da bi te tim okolnostima prilagodio organizam. Zaboga, u većini slučaja, a pogotovo u sezoni gripe, svježe transplantirana osoba kada ide van, dakle, na kontrolu, u grad, tamo gdje je puno ljudi, mora nositi masku kako bi se zaštitila od infekcije, od gripe, virusa. Dakako, ni maska ne jamči ništa... Kakvo pjevanje na tulumu šest-sedam tjedana poslije operacije?
Kemal Monteno transplantiran je sa 66 godina, zašto na takvoj činjenici ne insistiraju mediji? Naime, to je itekako važna činjenica, godine, uz sve navedeno, su Montena pretvorile u pacijenta koji se nalazi u izuzetno rizičnoj skupini. Prije desetak i nešto godina ljudi stariji od 65 godina uopće nisu dolazili u obzir za transplantaciju, ne bez razloga. Drugim riječima, Kemal Monteno, kao 66-godišnjak, kao svježe transplantirani pacijent, kao pacijent podložan svim mogućim infekcijama s obzirom na pad imuniteta uzrokovanog snažnom presijom imunsupresivne terapije, nije smio ići u Španjolsku na zabavu, a još manje je tamo trebao pjevati, makar to bilo i na privatnoj zabavi. Ne trebamo vam 'crtati' kako izgledaju te zabave i koliko se čovjek iscrpljuje nastupajući kao pjevač, koliko se znoji, posebno, kako u takvoj atmosferi na njega djeluju tablete o kojima je mjesec dana prije smrti i sam Monteno govorio.
Kemal Monteno je bakterijsku infekciju mogao dobiti bilo gdje, naravno, puno je 'lakše' takvu pogubnu bolest dobiti na zabavi, pjevajući, s društvom, s obožavateljima, koliko god on volio ljude, volio glazbu, koliko god volio život, usuđujemo se, dakle, reći da je Kemal Monteno, nažalost, uvelike kumovao vlastitoj tragediji.
Sjetimo se, za kraj, koliko je opasno igrati se nakon transplantacije, naime, u daleko boljoj formi, više nego dvostruko mlađi, Ivan Klasnić nije uspio zadržati prvi bubreg koji je dobio, tek u drugom navratu transplantacija je uspjela, Klasnić je, unatoč suprotnoj preporuci liječnika, opet zaigrao, pa čak i vrhunski nogomet. No, to je, bez obzira na ljubav prema sportu, neodgovorno od Klasnića, neodgovorno prema ljudima koji se na listi čekanja za transplantaciju nalaze godinama i koji bi zapravo za novi bubreg, za priliku da ponovno počnu živjeti koliko-toliko normalnim životom, dali puno toga, svega se odrekli, posebno stvari koje nisu neophodne i koje su u određenom trenutku jako štetne.
Da se Kemal Monteno strpio, odnosno, da je bio u krilu obitelji, da nije izlazi, osim ako je to nužno i osim ako je to zbog odlaska na kontrole, moguće da bi bilo drugačije. Zapravo vrlo vjerojatno. Za pjesmu je bilo onoga čega, nažalost, više nema, vremena...
No, čovjeku koji jako voli život ponekad je zapravo najteže živjeti. Mediji pišu, a to je i sam Kemal Monteno spomenuo u intervjuima dva-tri tjedna nakon operacije, da je Tereza Kesovija 'također odstranila bubreg', i da je tri tjedna nakon toga zapjevala. Naravno, to je točno, međutim, Tereza je bila u daleko boljoj formi, nije išla na dijalizu, i uopće nije transplantirala bubreg, što je ključna i presudna razlika.