Nastavila bih dalje, u ljetnom romantičnom moodu no sanjarenje mi prekinu sjećanje na jedan zanimljiv razgovor.– Snimat ćeš sa D. Onom poznatom manekenkom. – priopćih nedavno dragom prijatelju, također modelu.– Da?– Odgovara ti to?– Ma…da. Sve je ok, samo da se ne zacopam. Al dobro, što bude, bit će. Ma…lupetam, ko i uvijek. – prasnu on u smijeh.E nisam sad shvatila – pomislih – u koga da „se ne zacopam“? U modela ili možda mene? Nikad ne znaš, možda uopće nećeš gledati ni slušati nju.
Šalu na stranu, dao mi je misliti, zašto se ljudi tako panično boje zaljubljenosti?! Što to ona tako opasno sobom nosi?Primjer drugi.– Jako mi se taj tip sviđa, sve više i više i samo da se ne zaljubim u njega. – reče mi nedavno prijateljica.– U čemu je problem, čega se ti bojiš? Pa barem ti si jaka žena.– Ma znam ali… – nasmijala se, pognula glavu i nije dovršila misao pa neka ja pogađam što je htjela reći. Tog momenta sam shvatila, po njenoj reakciji, već se zatreskala.Treći primjer.– Oko mene se mota jedan jako atraktivan tip. Al nisam baš zainteresirana, bolji mi je drugi. – povjerila se B. svom najboljem prijatelju.– Natjeraj ga da se u tebe zaljubi. – reče hladno on, kao i uvijek raspoložen za provokaciju.– Neću, nije to fer, zamisli da se potpuno pogubi i zaludi sa mnom, pa tko će ga se riješiti?!
– U pravu si.Nije primijetio da je ona već potajno zaljubljena, ali u njega? Da će se radije mučiti i patiti nego to prevaliti preko usana?
A –ha, u tom grmu leži zec, pomislih razmišljajući o ovim situacijama. Ljudi se boje gubitka kontrole, ovisnosti, boli i ludila.Mislimo da puno znamo o ljubavi, čak i pametujemo o njoj ali pritom ne znamo o zaljubljenosti skoro ništa. Ne znamo mi je li zaljubljenost dolazi prije ljubavi ili je sastavni dio ljubavne recepture i pamtimo samo kad smo prvi, drugi, treći, n-ti put radi nekog ili neke izgubili glavu. Koji termin, „izgubili glavu“, ne bismo bili tu da se na vrijeme nismo pribrali?! Taj dio filma, kad se zaljubimo, nam nepovratno fali, kao da smo bili u radoblju anestezije. Mi samo znamo da u fazi zaljubljenosti ili neke jače simpatije nismo bili svoji. Zato rijetko o zaljubljenosti pričamo, bojimo ju se čak i spomenuti.
– Ne bojim se ja zaljubljenosti nego boli. Ako se zapalim, ona ode kad se posvađamo, udaljimo, ako joj dosadim, što ću tada? A ja ovisan o njoj. Totalno sam naj***ao. – reče mi prijatelj.I to su ti današnje muškarčine, pomislih! Pa što onda, zaljubiš se, zavoliš, propadne ljubav i ideš dalje. Ili jednostavno preskočiš tu fazu, kako ti kažeš, zaljubljenosti. Ne? Hm, možda samo u mom svijetu i sličnim svjetovima jer nekim ljudima nije lako podnijeti poraz a posebno kad je obojen ljubavnim bojama.
Međutim, ono što u životu vrijedi su iskustva. Ne možemo život promatrati ispod staklenog zvona ili iz vlastite krletke i hvaliti se da živimo (ili da smo živjeli). Najbolje učimo na vlastitom iskustvu ma koliko ono bilo bolno. Ne valja se voditi mišlju, „ako je suđeno bit ćemo zajedno“ jer to baš i ne drži vodu. Ako je čovjek slobodno biće, tada ima i mogućnost izbora, da odabere životni scenarij kakav mu najviše odgovara, kako bi mogao isprobati život u svim njegovim okusima. Čovjek koji se daje u ljubav ne boji se ničega, najmanje sebe, pred sobom i Bogom je čist, da je dao sve od sebe kako bi veza uspjela. Nije ga strah nikoga i ničega ako mu je bilo stalo i ako je sve od sebe dao stoga ako ljubav propadne, ne smatra se krivim i nema za čim dugo žaliti.
Čega se dakle bojimo u zaljubljenosti? Da ćemo posijati ključeve od auta, zaboraviti novčanik, izgubiti novac, mobitel? Provozati novčanik na krovu auta? Utankati krivo gorivo? Zabiti se u staklenu stijenu nasred lokala? Da ćemo biti nespretni, razbiti više suđa tokom pranja nego inače, rasipati kavu iz limenke, rasuti cornflakes, rasipati se na skliskom podu? Pa to činimo i svakodnevno, kad smo pospani, rasijani radi neke druge stvari ili pod stresom, pritiskom. Pa to činimo i onda kad nismo zaljubljeni ili su možda neki ljudi zaljubljeni cijeli život? Možda nekome neće biti za usporedbu no zamislite da uplatite loto, nestrpljivo iščekujete izvlačenje brojeva ili ulazite u neki posao s velikim rizikom no puni nade. Nameće se isti zaključak – koliko ste skloni riziku u poslu i životu, te igrama na sreću, takvi ste i u vezama.
Ziheraši ne isprobaju puno od života, ostaju sjediti u svojoj udobnoj stolici za ljuljanje i kukaju kad drugi postižu više od njih. U životu se uvijek treba usuditi – voljeti, učiti, ulaziti u nove poslove, nova druženja, upoznavati nove krajeve i situacije, prikupljati iskustva radi osobnog rasta te život promatrati iz razne perspektive. Tko to ne čini, ne živi. Teško se išta može usporediti s osjećajem kad se trebaš sresti licem u lice s osobom koju nestrpljivo iščekuješ ili onim kad goriš pod nečijim prstima i jedva čekaš da ti utisne poljubac…u vrat? Takvi se osjećaji ne mogu kupiti, mogu se jedino prizvati i doživjeti zaljubljivanjem ili povećom dozom simpatije. Da, čudesan je osjećaj kad ti zbog druge osobe klecaju koljena i kad svaki dodir osjećaš deset puta intenzivnije jer samo na isti misliš.
„Shit, ako će razmišljati više o nekom drugom, neće o meni, jasno, ohladit će se i ode ona.“, misle mnogi muškarci pa se ni ne pokušavaju vezati. Drugi pak unaprijed predvide nepovoljan razvoj situacije pa klonu u startu, povuku se u sebe a da ni ne probaju izazvati sreću. Na upit zašto šute, kad je na repertoaru razgovor o osjećajima, jedva procijede „slomit ćeš mi srce“ pritom se ne pitajući hoće li možda i oni suprotnoj strani slomiti srce, svojim nejavljanjem, ignoriranjem poziva, slabom aktivnošću, nemarom a tako, nažalost, najčešće bude.Zaljubljenost napravi cirkus iz kojeg se teško izvući, svjedoče mnogi; promotrimo samo simptome koje je u svojem djelu Delirium opisala Lauren Oliver:zaokupljenost, suhe usne, znojni dlanovi, nervoza i vrtoglavica, dezorijentiranost, slaba moć opažanja, lutajuće misli, rasijanost i slabo razumijevanje sugovornika, u početnoj fazi.
U drugoj nas, kaže ona, peru euforija, histeričan smijeh, povišena energija, letargija, promjene u apetitu i prehrambenim navikama, naglo gubljenje ili povećanje težine, gubitak interesa za okolinu i obveze, gubitak osjećaja za realnost. Kako jača interes za drugu stranu, raste i naša briga da ne izgubimo ovu priliku za ljubav te nas mogu zadesiti i opsesivne misli i akcije. Slijedi paranoja i nesigurnost. Jača li naša sumnja u nevjerstvo ili možda ljubomora, disanje se otežava te počinjemo osjećati i fizičku bol, u grudima, trbuhu, grlu. Ako nas suprotna strana ignorira, možemo se potpuno slomiti uslijed poteškoća s poimanjem realnosti, slijede tužne i katkad nasilne misli i fantazije, halucinacije. Osmišljavamo novu realnost u svom umu. Nadam se da ne moram reći kakva je četvrta faza.Proučite dobro, možda vam se upravo znoje dlanovi radi nekog a možda i provjeravate je li online. To je siguran znak da vam je do nekoga stalo.
No, ne bi trebalo biti straha imate li sebe pod kontrolom. S druge strane poznati dr. Zoran Milivojević, autor knjige 'Emocije' za Sensa portal približava pojam zaljubljenosti pa čak navodi kako neke kulture uopće ne poznaju ovaj osjećaj. Promotrimo zajedno:
Ljubav i zaljubljenost su, navodi on, dva različita osjećaja iako se slično doživljavaju I stoga osoba koja nema potrebno znanje o psihologiji emocija ne može uočiti razliku između te dvije emocije. Upravo na osnovi tog nerazlikovanja nastalo je pogrešno stajalište da je zaljubljenost vrsta ljubavi, odnosno da je to ona intenzivna faza ljubavi koja se javlja na početku veze.
“Glavna razlika između ljubavi i zaljubljenosti je u odnosu prema stvarnosti druge osobe. Kad netko nekoga zavoli, on zapravo poznaje drugu osobu i zna što je zavolio. Kada druga osoba ostaje ista, odnosno veoma se sporo mijenja kao ličnost, ljubav je vrlo stabilan osjećaj. Međutim, zaljubljivanje je rezultat nesvjesne projekcije vlastite ideje o idealnom, priželjkivanom partneru na neku osobu koja ima neke sličnosti s tom idejom, ali ne odgovara joj potpuno.
Zbog te projekcije zaljubljena osoba nije zaljubljena u stvarnost druge osobe, u njezine stvarne karakteristike, već u vlastitu sliku kojom je „prekrila“ drugu osobu i koju zapravo ne vidi od te vlastite izmišljene slike. Zbog toga je osjećaj zaljubljenosti u pravilu prolazan, traje samo onoliko koliko osoba može održavati svoju projekciju i izbjegavati stvarnost. Ako se ostvari ljubavna veza koja je počela zaljubljivanjem, vrlo često ona ne vodi u ljubav, već u razočaranje.”
Slijedi kako je zapravo pogrešno vjerovati da je zaljubljenost faza ljubavi I da svaka ljubav mora početi zaljubljivanjem jer ono nije univerzalni osjećaj. Za zaljubljenost je potrebno vjerovati u mit o ljubavnom odnosu koji usrećuje a idealni partner je samo element tog idealnog odnosa.
Nedavno reče jedna moja sretna prijateljica, pred udajom za čovjeka iz svojih snova: „ Ne možeš očekivati ljubav ako se ne daš u nju i ako joj se ne posvetiš.“ U pravu je. Tako to ide. Dodala bih, ponekad bez zaljubljivanja, naprosto utonemo u ljubav.
Što sam starija, sve više uviđam da neki naprosto preskoče fazu zaljubljenosti ili ona kod njih toliko kratko traje da ne može „nanijeti štetu“. Neki od nas vrlo brzo primjećuju i vrline i mane druge osobe te ih ili prihvaćaju ili ne te vjerujem kako upravo oni spadaju u najjaču skupinu, koja vrlo dobro zna definirati i živjeti ljubav.
„Zatreskanost“ godi svačijem egu ali ona nije za ismijavanje jer svakome se može dogoditi, kao i pad preko ograde ili svježi lak s ograde na hlačama i prstima, ako ne pazimo. S druge strane, zaljubljenost, ako se i dogodi, može biti i motivirajuća, trudimo se ostaviti što bolji dojam na odabranu osobu. S treće pak, lakše u nju utonemo kad smo ranjivi, emotivno ozlijeđeni od prošle veze ili se osjećamo usamljeno, čeznemo za ljubavlju. U međuvremenu su se zaljubile Severina i Vlatka Pokos. Eto, ako se one usuđuju „zaljubiti preko ušiju“, što ne bi probali i drugi?
Bez obzira koliko bili jaki i samosvjesni, lakše otpustimo kočnice i „zatitramo“ kad imamo neki emotivni problem, ozljedu i u potrazi smo za razumijevanjem i ljubavlju. Upravo tada smo u najosjetljivijim trenucima, najranjiviji i na vrlo skliskom terenu, stoga je oprez nužan.
„Srce mi lupa u oku“, reče nedavno prijateljica a ja vjerujem da znam, kako joj to nije od propuha, već lupa svaki put kad pomisli na njega, posumnja da je s drugom.Nego, recite vi meni što je s onima koji su zaljubljeni sami u sebe, kakvo je stanje kod njih? Znoje li se i njima dlanovi zbog samih sebe i da li su dezorijentirani? Imaju li opsesivne akcije, razdire li ih ljubomora i prijeti li im fatalni ishod?Čisto pitam, da neke od njih znam upozoriti.