Naime, Tuđman je bio komunistički disident, a disidenti se nikada ne lustriraju, naprotiv. Recimo da su neke europske države, srećom po njih, napravile lustraciju te da su pod udar lustracije došli neki ključni ljudi komunističkog režima, ali ne i disidenti takvog režima, što u prijevodu znači da bi pod udar lustracije, a možda i zakona, došli Račan, Manolić, Boljkovac, naravno, zloglasni Josip Perković i mnogi drugi…
Kada je hrvatska lustracija u pitanju ona nije bila moguća iz više razloga, za razliku od Poljske Hrvatska se suočila s brutalnom agresijom, Hrvatska raspad komunizma nije dočekala kao samostalna država, Poljska jeste, Poljska je samo promijenila vlast i sistem vlasti, Hrvatska je morala promijeniti sve to, uključujući i državu, dakle, za razliku od Poljske, Hrvatska se morala najprije osloboditi bratskog zagrljaja s istoka, a na koga se MORALA osloniti ako ne na one koji su dobro poznavali kako je stari komunistički režim funkcionirao iznutra.
Uzmimo za primjer jednu fantaziju, recimo da je Danijel Crljen, kao jedan od ustaških časnika, pokušao stvarati Hrvavsku devedesetih koliko bi on imao izgleda? Ne samo zbog činjenice da bi a UDB-a vrlo brzo likvidirala, nego i zbog činjenice da međunarodna zajednica nikada ne bi priznala Hrvatsku kojoj je na čelu netko tko se u 2. svjetskom ratu borio na strani nacista, UDB-a je to znala i vrlo dobro se pripremila za ono što je nakon pada Berlinskog zida uslijedilo, neki će ići toliko daleko da će reći kako je zapravo agresiju na Hrvavsku te rat u bivšoj Jugoslaviji pripremila upravo UDB-a i strukture i osnovne poluge komunističkog režima kako bi se spasile progona nakon demokratizacije društva i kako bi zadržale onu moć koju su i u komunizmu imale, što su i uspjele, danas najveći tajkuni u Hrvatskoj su zapravo bivši komunistički direktori, takozvana zlatna komunistička mladež, od Radmana pa nadalje. Naravno, neki će reći, čitav proces pažljivo su promatrali i nadgledali, ljudi popu Manolića.
Nažalost, zbog rata Hrvatska je morala surađivati s najopskurnijim protagonistima komunističkog režima ili nestati. Slično je bilo i s embargom, naime, nametnuti embargo natjerao je Hrvatsku da se u pretvorbi i privatizaciji bavi kriminalom na razini države, da surađuje s najvećom i najamoralnijom mafijom kakvu svijet može zamisliti. Ukratko, oni koji govore o lustraciju uglavnom nemaju pravo, barem ne za početak devedesetih, pravo je pitanje je li lustracija bila moguća nakon Oluje i je li ona zapravo trebala početi nakon što je dio udbaško-fašističke struje napustio HDZ odlaskom Manolića i Mesića 1994. godine? Zašto se tada nije krenulo u obračun s ostacima komunističkog mraka i ludila?