Upravo s bdijenjem povezan je niz običaja: unošenje drva "badnjaka" koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, redovito povezane trobojnicom. Bdijenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, te unošenjem badnjaka i slame kad - u nekim hrvatskim krajevima - domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić "Hvaljen Isus! Dobro vam došla badnja večer"! Na taj pozdrav slijedi odgovor: "I s tobom zajedno!"
Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: "Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!" Odgovor glasi: "Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!" U dijelu Slavonije čestitari na Badnju večer ulaze u kuću i govore: "Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva", a odgovara se: "I vi živi i zdravi bili!" Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima.
Badnjak u gradu, naravno, sačuvao je samo djelić seoskih tradicija, ali slavi se uz bor, kućne jaslice te pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripremljenu večeru. Sudjelovanje na polnoćki toliko je uobičajeno kod svih hrvatskih katolika da pokazuje opću svijest o nepobitnosti otajstva Božića.
Dubrovačka kolendaU Dubrovniku i ove godine neće izostati kolendari koji će obilazeći ulice, kuće i stanove pjesmom (kolendom) nazdravljati Badnji dan.
Povijest kolendavanja seže daleko u prošlost, a najstariji pisani tragovi se mogu pronaći u 13. stoljeću unutar Statuta Dubrovačke Republike iz 1272. godine. U tim zapisima se spominje Badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor te ga polagali na vatru, čestitajući knezu pjesmom. Knez ih je za pjesmu nagrađivao. U Statutu se spominju i novogodišnji čestitari, obično mesari, mlinari i ribari koji su također čestitali knezu te pomorski kapetani i mornari koji su čestitke upućivali dubrovačkom nadbiskupu. Ne postoji pisani trag da li su oni u tim prigodama pjevali, ali se u tome ipak mogu prepoznati elementi kasnijih kolenda.
Kolende se prema istom izvoru spominju i 1706. godine. Tada je nadbiskup dubrovački zabranio svim crkvenim osobama da po gradskim ulicama izvode popijevke, u puku znane kao kolende. Godine 1744. dominikanac Serafin Crijević je zabilježio sljedeće:
"Običaj je da uoči nekojih glavnih svetkovina idu uvečer mladići iz puka pred kuće plemića i građana pjevati razne popijevke, za koje ih nagrađuju kakvim darom."“
Na prijelazu u 19. stoljeće kolendari su uoči dana pojedinih svetaca te Božića, Nove godine ili Sveta tri kralja pjevale kolende na ulicama i pred vratima prijatelja ili rodbine. Grupe kolendara su obično pjevale cijelu noć, a domaćini su ih častili suhim smokvama, narančama, rogačima, raznim slasticama, sokovima, vinom, rakijom a u novije vrijeme i novcem.