Prvotno se slavio još u pretkršćansko vrijeme. Na dan 24. prosinca pada zimski solsticij, kad su se palile vatre, kao ivandanjski krijesovi uoči ljetnog solsticija, da bi se uz bdijenje iščekivalo rođenje "mladog Sunca".
Sam pojam dolazi od staroslavenske riječi "b'deti", što znači bdjeti, biti budan, čekati. Odatle i "badnjak", badnje drvo ili panj, što se na Badnju večer uz poseban obred, polijevanja, natapanja panja, unosi u kuću i stavlja na ognjište da gori.
Isti panj ili badnje drvo redovito su šuplji, pa odatle i "badanj", koji je kasnije imao drugu namjenu, da se kroz njega dovodila voda na mlinsko kolo.
Ovi obredi, pretkršćanski, koji označava čekanje da se pojavi "mlado Sunce" i kršćanski, sadržan u iščekivanju rođenja Gospodnjega u božićnoj noći, jako su bliski, jer se radi naravnoj vjeri i kršćanskoj objavi. S vremenom cjelokupno slavljenje Badnjeg dana dobilo je kršćansko značenje.
Kroz dugi tijek kršćanske povijesti mijenja se uloga badnjeg drveta, a s njom i običaji u svezi s njim.