PIŠE: Krkljava Bubaić - Bube
'Srđ je naš'
Mediji i osobe koje utječu na referendumska zbivanja preparirali su ‘javnost’, i ona se u vrlo ranoj fazi naklonila pred inicijativom ‘Srđ je naš’ (skraćeno: SJN), koja je, da ne bi došlo do međuljudskoga vraga, po populističkome automatizmu tipičnom za doživljaj ‘svekolike svesvjetske sveugrozbe’, vrlo brzo i na jednostavan način postala općeprihvatljiva.
Toliko, za sada, na temu ‘inicijative SJN’ i njenih pokrovitelja. Ja sam sigurna kako ćemo im jednoga dana pjevati himne, a možda i posvećivati festivali dalmatinskih klapa.
Kad je o dubrovačkoj privrednoj problematici riječ, postoje tu, na sreću, i drugi trijumfi osim prikupljanja dovoljnog broja referendumskih glasova. Dubrovačka rivijera postala je, uvjerava me nedavno prijatelj, jebarnik svjetskih proporcija, može se doista reći ‘Mediteran kakav je nekad bio’, ako time mislimo na socijalne običaje antiknoga Rima u fazi njegove dekadencije. Što je doista fantastično i naša velika privredna šansa.
Turisti, istraživači starina, analitičari gena mladosti, pasionirani proučavatelji školjki, morskih krastavaca i morskih jaja, studenti, đaci, veseljaci, radni ljudi i građani raznih profila željni kontemplacije i odmora od svakidašnjih obaveza, tu se, pučki rečeno, beskompromisno deru pred očima svekolike publike, i u Dubrovniku se na tom planu razvilo zanimljivo privredno nadmetanje, za nijansu intrigantnije čak i od sudbinskoga pitanja hoće li Tatjana Šimac Bonačić biti kandidatkinja za mjesto dubrovačke gradonačelnice. Ili neće.
Privrednik u akciji
Grad, Lapad, Gruž, Ploče iza Grada, Kolorina, Gjivović, Šulić… nesmiljeno se bore za primat tko će okupiti više privrednika i otvoriti im priliku za osobni scenski izražaj. Banje govore, mi smo europski kraljevi javnoga Bumsena, dođite k nama, uzvraćaju Danče, i uvjerite se u snagu tradicije ljubavi sviju protiv svih. Skarednost bez konkurencije caruje ovdje, tvrdi Uvala Lapad. Samo se kod nas, na gradskoj plaži koja službeno nije ni nudistička, može masovno, u vremenskome trajanju jedne dramske predstave, proučavati proces ljudskoga parenja ‘in vivo’, a da čovjek ne mora kupiti kartu za avangardni teatar.
Fenomen slobodnoga javnoga kopuliranja bilo kada, bilo gdje a i bilo s kim, obilježen je ne samo turistički atraktivnom, psihološki originalnom i dramski provokativnom, nego, osim privrednom, i značajnom pedagoškom dimenzijom.
Upita li zaigrano dijete, koje gradi kule u pijesku ali nešto je načulo o stvarima, na plaži roditelje, ‘Tata, mama, što je to oralni seks?’, ili, nešto banalnije, ‘Kako sam došao na ovaj svijet?’, oni mu odmah mogu zorno odgovoriti primjerima s priručnim dobrovoljnim eksperimentatorima, ne opterećujući se složenim objašnjavanjima. Na radoznalu dječju psihu to doista može, kako bi kazao Štulhofer, djelovati terapeutski, u svakom slučaju znatno dojmljivije, a i poučnije, negoli kad na Discovery Channelu ili National Geographicu promatra penetraciju polarnoga medvjeda u polarnu medvjedicu. Usput rečeno, za razliku od homo sapiensa, spolni organ polarnoga medvjeda ima, darom prirode, ugrađenu internu kost, i mogućnosti za razočaranje u procesu razmnožavanja kod njega su zbog toga bitno smanjene.
Na drugoj strani, polarni medvjed, kad smo ga već spomenuli, u ekshibicionizmu ne pronalazi nikakav užitak, štoviše - prilično je diskretan i spreman je poginuti boreći se za ekskluzivitet nad partnericom, i na taj način on demonstrira koliko je nisko na evolucijskoj ljestvici u usporedbi s dubrovačkim privrednicima koji vrhunsku radost pronalaze u javnim multirelacijama.
Ništa drugo nećemo trebati raditi
Razum čovjeku osigurava niz prednosti, a pasija za ljetnim privrednim snošajima na Dubrovačkim plažama, uz tisuće slučajnih gledatelja, svakako nije najmanja među njima. Patriotski orijentiranoga promatrača iz, na primjer, inicijative ‘Srđ je naš’, može samo razveseliti što Dubrovnik na tom planu postaje jedna od vodećih destinacija na svijetu, zbog čega nije potrebno ništa drugo raditi, ništa graditi, treba znati, pučki rečeno, samo dobro derati. I eto solada! Mnogo toga ovdje nedostaje, ali želje da ljudima pokažeš Der Schwanz, nje ima u izobilju.
Kulturi agresivnoga ekshibicionizma kakva je osvojila ‘naš Grad’ mediji daju svoj zapaženi poticaj. Portali se natječu tko će objaviti skandalozniju fotografiju i skandalozniju reportažu, neskriveno uživajući u relativizaciji psiholoških tabua koju donosi moderni turizam. Stvar je razumljiva. Estetika genitalija neuništiva je medijska tema. Crkva, zadužena za sve vrste prodika, vjerojatno bi tu mogla izreći pokoju misao, ali ona je kad je o liberalizmu seksa riječ, prilično solidno zakopana u perverzijama pojedinih vlastitih dužnosnika. Da zaključimo, Dubrovnik kao ‘Mediteran kakav je nekad bio’? Zašto ne? I ništa ne moramo raditi, ništa graditi, osim – dobro derati! /Krkljava Bubaić - Bube/