Gore navedenom logikom bi se dalo zaključiti da su ostali faktori za uspjeh u predsjedničkoj kampanji bili podjednaki kod oboje kandidata. Idemo vidjeti koji su to faktori, odnosno, karakteristike koje mora posjedovati moderni predsjednik:
– Političke vještine (shvaćanje političke scene na kojoj djeluje, sposobnost uvjeriti birače, reagirati žestoko kad je potrebno, uočiti tko se dodvorava)
– Uvjerljivost (sposobnost shvaćanja problema javnosti, elokvencija, znati šutjeti kad treba)
– Temperament (sposobnost motiviranja, smirenost kad je potrebna, kvalitetna reakcija ne probleme)
– Izražene upravljačke sposobnosti (sposobnost okupljanja sposobnog, a ne podobnog tima, sposobnost sagledavanja problema i primjerene reakcije, sposobnost učenja iz pogrešaka)
U svim ovim karakteristikama je Kolinda Grabar-Kitarović, objektivno, za tri koplja ispred svog protukandidata. Možemo spomenuti i fizičku ljepotu te šarm kao njenu dodatnu prednost. Kako je onda moguće da joj je bio potreban faktor X od, ponovimo, manje od dvadeset tisuća glasova za pobjedu nad, objektivno, višestruko lošijim protukandidatom? U svakoj drugoj državi razvijene demokracije bi pobijedila Ivu Josipovića sa tridesetak posto glasova razlike. Što je onda nama, Hrvatima?
Velik dio razloga za tijesnu pobjedu leži u aktualnim hrvatskim političkim okolnostima, odnosno HDZ-u, stranci čija je članica Kolinda Grabar-Kitarović, a koja je nepravomoćno osuđena za koruptivno djelovanje. Pomoć joj svakako nije bila ni u osob(nost)i Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a koji je godinama najomraženiji hrvatski političar. Međutim, najveći razlog za nerealno tijesnu pobjedu je izuzetno negativna kampanja koju je vodio njen protukandidat Ivo Josipović, uz pomoć stranačkog kolege premijera Zorana Milanovića. Ovaj članak će se prvenstveno baviti negativnom kampanjom koju je vodio Ivo Josipović.
Što je, u stvari, negativna izborna kampanja? To je kampanja u kojoj je jedan kandidat fokusiran poglavito na isticanje nedostataka i negativnih osobina protukandidata. Ako su, uz to, takva isticanja izmišljena onda govorimo o izuzetno negativnoj ili gruboj kampanji. Upravo takvu kampanju je vodio Ivo Josipović.
Ako znamo da u Hrvatskoj do sada negativne kampanje nisu imale uspjeha, opravdano je pitanje zašto je Josipović uopće koristio taj tip kampanje i jeli mu to bio dobar izbor?
Negativnu kampanju, u pravilu, koriste oni kandidati koji su nedorasli svojim protukandidatima. Samim tim, Josipović je sa političke strane gledišta i u svrhu pokušaja ostvarivanja cilja, pobjede na izborima, donio pravilnu odluku. Jer je, kao što je ranije rečeno, dobro procijenio da u svim potrebnim predsjedničkim karakteristikama daleko zaostaje za protukandidatkinjom. A negativnu kampanju je primijenio vrhunski, profesorski precizno.
Forsirao je informacije o sklonosti Kolinde Grabar-Kitarović, kao ministrice vanjskih poslova u vladi Ive Sanadera, kriminalnim radnjama i korupciji. Optužio je pri posljednjem sučeljavanju na HRT-u za ugrožavanju državne sigurnosti. Štoviše, zamolio je da više ne ugrožava državnu sigurnost, što će ostati zapamćeno kao etičko dno hrvatskih izbornih kampanja kad govorimo o respektabilnim predsjedničkim kandidatima. Koristio je nevladine udruge za blaćenje protukandidatkinje, dostavljao medijima provjerene informacije itd. Uz kulminaciju, sučeljavanje na HRT-u gdje ih je bilo šest na jednu, pet HRT voditelja uz Ivu Josipovića protiv Grabar-Kitarović. Svjedočili smo sumraku političkog novinarstva, koje nažalost, nadilazi temu ovog članka. Ali zaslužuje ozbiljnu buduću analizu.
Dakle, Ivo Josipović je, politički, dobro izabrao negativnu političku kampanju. Sa njom je bio zanimljiviji medijima koji se hrane negativnostima i uspio mobilizirati maksimum maksimuma svog biračkog tijela koje je izašlo na izbore, ne toliko zbog podrške njemu koliko zbog zaustavljanja koruptivne, lažljive, proustaške zmije (što je, otprilike, bio cilj prikazivanja Kolinde Grabar-Kitarović ovom negativnom kampanjom).
Politički je, ponovimo, dobro izabrao izbornu strategiju. Ali što je sa etikom? Što je sa hrvatskim biračima? Ivo Josipović je primjenjenom retorikom dodatno narušio, već jako uzdrmano, povjerenje hrvatskog biračkog tijela u političare. Sebe je obilježio, a neminovan rast popularnosti u narednom periodu Kolinde Grabar-Kitarović će pojačati taj dojam, kao nemoralnog političara koji napada ispod etičke razine i razine dobrog ukusa. Pristojnosti, ako hoćete. A sve je to smješteno u osobi preplašenog izgleda i kulturnih, pomalo feminiziranih manira, što pojačava opasnost od sociopatske ili, čak, psihopatske percepcije Ive Josipovića kod dijela birača.
Politički bi, zaključimo, dobro izabrao izbornu strategiju da je sa njom pobijedio. Ovako, sa rastom popularnosti nove Predsjednice njemu će eksponencijalno padati popularnost. Kapital od preko milijun glasova, na koji neobjektivno računa, će se strahovito brzo topiti, a on će, napokon tamo gdje je i mjesto Predsjedniku Hrvatske koji opanjkava (njegov termin) Hrvatsku Židovima – u političku ropotarnicu.
U životu morate imati sreće, konstatirano je na početku članka. Hrvatska je tu sreću imala 11. siječnja 2015.