Pokazao se to kao izrazito težak zadatak – nagovoriti te umorne blagajnice Konzuma da ispričaju svoju tranzicijsku priču 23 godine kasnije. Nisam tražila da to budu blagajnice Konzuma, ali, k’o za vraga, baš tako se namjestilo, kao metafora onoga onoga kroz što smo 20 i koju godinu prolazili -putnici namjernici kroz moju priču, upućivali su me baš tim ženama – blagajnicama Konzuma.
Oko 10 sati ujutro je. Tri kružne grdosije penetrirale su toga jutra u luku Gruž. Svršavanje se očekuje negdje tijekom popodneva. A do tad’ – oderi koliko možeš. Nema pauze, nema idem zapalit’ cigaretu, nema marende.
Dok smo pričale, nije me zapravo ni pogledala.
“Nemojte mene, molim vas. Nemam više što za reći, sve sam rekla. Bolje mi je ‘šutat’”, kaže.
- Ali, samo kratko, gospođo. Ne zanima me ni vaš identitet, ni detalji iz vašeg života. Samo vaše osobno iskustvo u procesu pretvorbe i privatizacije. Znam da ste nekada radili u uglednoj dubrovačkoj firmi, Dubrovkinji, i to na visokorangiranoj poziciji. Znam i da su žene u tim tržišnim pretumbacijama najviše izgubile. Htjela bih napraviti priču o tome – nagovarala sam ju stojeći uz njezinu blagajnu dok su kolege znatiželjno slušale.
- Ne bih, evo zaista ne bih. Niti ne stignem, vidite da imam posla.
- Možda na pauzi?
- Kada? Gužva je, vidite i sami.
- Mogu doći poslije smjene.
- Ne. Evo, zaista ne bih, ne stignem. Odite radije kod gospođe Mare. Ona vam radi u Konzumu na tržnici. Ona će vam biti bolja za tu vašu priču.
No, kod gospođe Mare isti odgovori. Odlazim kući još jednom praznog diktafona.
Izgubljene u kapitalističkom nadmetanju
S magistrale gledam Pearl of the Adriatic kako se i ovo ljeto kupa u devizama. Studentarija zarađuje na bookingu. Dubrovačka studentarija i slavonski pomladak. “Interested in a walking tour, maybe? Can I give you a short explanation?”. Provizija je 20 posto. Dade se lijepo zaraditi. Familiji i prijateljima u Slavoniju vratit će se s lijepom ušteđevinom. Djevojke i pokoja starija gospođa su se dale u vodičke, ako iole znaju barem engleski jezik. Dade se lijepo zaraditi. Mlađi muškarci su mali poduzetnici, uglavnom vlasnici turističkih agencija. Stariji muškarci vole biti vlasnici ugostiteljskih objekata. Ako su imali sreće, školovali su se za pomorce i ubrali dobru paru.
A starije gospođe koje su nekada radile u dobrostojećim dubrovačkim poduzećima ili hotelima, u Dubrovačkoj banci ili sličnome, a nisu se dobro udale? Eno ih na blagajnama, vječno na nogama. Eno ih u tim istim hotelima, rade kao sobarice. Po apartmanima, rade kao čistačice… Sretnije među njima su se umirovile, iako mnoge nije ni to usrećilo. No, ostale su izgubile u tom kapitalističkom nadmetanju. Mahom upravo zato što su žene. Zanimale su me njihove priče. Priče žena izgubljenih u procesima privatizacijske pljačke, nekad uglednih gospođa, s naglaskom na drugom “o”, danas ušutkanih marginaliziranih skupina zarobljenih u tipičnim nižerangiranim ženskim zanimanjima s plaćom ne većom od tri tisuće kuna (ako su imale sreće) i sezonskih radnica koje su nekada gradile ta ista velebna dubrovačka poduzeća i hotele kojima se danas šepure vlasnici grada iz sjene.
Članak u cijelosti pročitajte
OVDJE.