Neretvanska glavatica, Salmo marmoratus, je autohtona vrsta i endem Jadranskog sliva, koja je na granici potpunog uništenja. Općenito je rijetka vrsta, a živi samo u vodama Jadranskog sliva, u rijekama sjeverne Italije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne gore, Makedonije i Albanije. Najbrojnija je u sjeverno-talijanskim rijekama i rijeci Soči u Sloveniji dok u Hrvatskoj, prema Međunarodnom savezu za očuvanje prirode i prirodnih resursa (IUCN), spada pod kritično ugrožene svojte (CR).
U knjizi „Ribe Neretve“ skupine autora navodi se da glavatica ima izduženo tijelo vretenastog oblika, a karakterizira je velika glava, po čemu je i dobila ime. Ima velika usta te jake zube i čeljust. Rumeno-sive je boje, do tamno-zelenkaste s bijelim trbuhom. Tijelo je išarano tamnim prugama, a šare na glavi podsjećaju na mramor. Može živjeti čak do 25 godina te narasti do velikih dimenzija (dužine do 130 centimetara, mase 30 kilograma). Mlađi primjerci razlikuju se od starijih po boji. Spolnu zrelost dostiže u četvrtoj ili petoj godini života, a mrijesti se od studenog do siječnja. Na mrijest odlazi u uzvodne rijeke, a počinje se mrijestiti predvečer ili noću.
Do enormnog smanjenja jedinki ove vrste dovelo je nekoliko razloga. Izgradnjom više brana na rijeci Neretvi presječeni su putovi ribama koje su odlazile na mrijest u gornji tok rijeke, među kojima je i glavatica. Stvaranjem akumulacijskih jezera automatski je došlo do smanjenja kvalitete vode u Neretvi i povećanja temperature. S obzirom na gradnju hidroelektrana i hidroakumulacija na Neretvi, opstanak glavatice je upitan. Negativan utjecaj ostavio je i povećan krivolov u ratnom razdoblju, koji je trajao sve do prije nekoliko godina. Pohlepa ribolovaca, u vidu lova za vrijeme mrijesta te izlova više od dopuštenog broja, bila je veća od želje da se vrsta održi. Situacija je dodatno pogoršana stalnom praksom unošenja alohtonih vrsta iz drugih slivova (kalifornijske i potočne pastrve) koja je dovela do križanja alohtonih i autohtonih vrsta, a nakon toga i križanja tih hibrida s endemskim vrstama, radi čega je genetski fond endemskih riba Neretve ugrožen. Očit je i nemar nadležnih institucija zaduženih za zaštitu autohtonih vrsta.
Endemske vrste imaju izuzetnu važnost te je uistinu potrebno raditi na njihovom očuvanju. Kako bi se postigla djelotvorna zaštita, potrebno je provesti biološko-ekološka istraživanja životnog ciklusa, u vidu vremena i lokacije mrijesta te područja gdje se zadržavaju rani razvojni stadiji. Također trebalo bi zabraniti unos alohtonih salmonidnih vrsta, sagraditi funkcionalne riblje staze i osnovati ihtiološke rezervate na mrijestilištima, navodi se, između ostaloga, u knjizi „Ribe Neretve“ autora Branka Glamuzine, Jerka Pavličevića, Pera Tutmana, Luke Glamuzine, Ivana Boguta i Jakova Dulčića.
Vesna Pilić, druga godina Diplomskog studija „Marikultura“ Sveučilišta u Dubrovniku