Lažna obećanja, neisplata plaća, izrabljivanje… Sve to možete naći u samom srcu Dubrovnika, u okolici Hotela Valamar gdje je trebao biti otvoren Coral Beach Club. Projekt pod palicom Sebastiana Fallera mogla je biti jedna lijepa poduzetnička priča, a novootvoreni turistički objekt mogao je biti još jedan detalj zbog kojega će svi pričati o Dubrovniku. Umjesto toga postao je ljaga na jednoj od naših najljepših turističkih destinacija. Radnici nisu dobili plaće, izrabljeni su. Rade “bauštelske poslove na koje nisu pristali, a jedva su se izborili za to da im poslodavac (a tu riječ koristimo jer svaka druga ne pripada pristojnom govoru i pismu) plati troškove prijevoza za to da se mogu vratiti svojim kućama…
Držali su ih protiv njihove volje?!Došlo je do toga da su ogorčene majke zvale u redakciju
dnevnog.hr kako bi upozorile na ovu sramotu koja traje već duže od mjesec dana. Srećom, čini se da su danas napokon intervenirale državne službe te da su inspektori iz raznih ministarstava, ali i policijski službenici napokon odlučili pročešljati u kriminalne radnje ovog ugostitelja.
Iako je to nešto što se u medijima gotovo ne spominje, neisplata plaća je kazneno djelo, a to počinitelja čini običnim kriminalcem i govoriti da je išta drugo bila bi uvreda svim onoj nekolicini koji se u Hrvatskoj prema svojim zaposlenicima ponašaju s poštovanjem i koji ih za njihov rad uredno plaćaju.
U posjedu smo mailova koji je ovaj “poslodavac” slao svojim budućim zaposlenicima u kojima je očito da je rad trebao početi još početkom lipnja 2015. godine. “Početak rada je između 01.06 i 05.06. 2014. a otvaranje između 15.06. i 20.06.2015. godine. Želimo Vas informirati da prije početka radnog odnosa trebate prikupiti sljedeću dokumentaciju i dostaviti…”, riječi su kojim počinje mail. Iz ostatka maila je jasno kako je vlasnik zaposlenicima dao do znanja da će ih prijaviti pa su mnogi smatrali da je stvar time riješena.
Radnici su naivno povjerovali pa su došli na mjesto gdje ih je dočekalo grozno iznenađenje, radovi nisu bili ni blizu kraja, a radove nije trebao dovršavati nitko drugi nego li oni. “Objekt nije imao ni uporabnu dozvolu, nije bilo prijave a one koji su došli da budu konobari, barmeni, DJ-i i tako dalje, oni su obavljali bauštelske poslove… Prijave nije bilo, a oni su stalno kupovali vrijeme govoreći da će plaća biti 15-og pa 20-og i tako dalje. Međutim, najgore je bilo kad su tražili 200 kuna da mogu doći kući, samo da bi im u šest rekao da im neće dati tih 200 kuna, a tri sata kasnije im ide bus. To je za mene prisilno zadržavanje. Na kraju su otišli u policiju, samo da bi voditelj onda došao pred policijsku postaju i dao im po 500 kuna uz riječi da plaću neće dobiti nikada”, tvrdi nam je Carmen Borošić, majka jedne od zaposlenica. Inače i predsjednica KA-2 Građanskog odbor za ljudska prava.
“Nisu me prijavili tako da nisam mogla otići na Hitnu”
Teror zaposlenika se nastavio i u srpnju, a čini se da se obećanje poslodavca ostvarilo jer plaće nitko još nije vidio. “To je bilo gradilište!! Bageri, razrovane plaže, hrpa željeza, kamenja, blata cijevi bušilice i hrpa radnika koji su tamo radili. Ostali smo u šoku! Tamo nam je rečeno da će otvorenje biti ipak malo kasnije, ali da ništa ne brinemo jer se podrazumijeva da radimo i da će nam sve to biti refundirano. Također,rekli su da nam slijedi prijava sljedeći dan. Naravno to se nije dogodilo… Dva dečka su skoro nastradala kad su radnici ispustili pijesak s brda koji su kasnije razvlačili po plaži. Lagali su nas, varali, vrijeđali i ucjenjivali čitavo vrijeme. Zadnjih 10 dana mog boravka jeli smo u kuhinji u objektu namirnice koje su se brzo i lako dale spremiti jer nije bilo plina tako da smo svaki dan jeli krumpir, rižu i tijesto. Voda je bila zaključana u hladnjaku tako da smo morali čekati i moliti voditelja da nam dozvoli bocu, dvije vode”, tvrdi nam ogorčena Matea koja je trebala raditi kao DJ u klubu.
“Do otvorenja kuhinje svatko je živio o svom trošku tako da smo morali financirati jedni druge pošto nisu svi imali novca. Konobari, barmani, hostese, “bookerice”, DJ i ostali zaposlenici su radili bauštelske poslove, poslove električara i sve ostalo što nisu trebali jer nisu obučeni za takav tip posla. Prijavu i dohodak su obećavali svaki tjedan. Ljude su ucjenjivali da im neće dati novac odu li iz kuće i iz objekta. Psihološki su stvarali netrpeljivost između ljudi, strah i očaj. Ljudi su kopali, brusili, izvlačili kablove, nosili frižidere, istovarivali i slagali namještaj, sastavljali sve što je trebalo po najvećem suncu i tako po 15 do 18 sati dnevno na pola tanjura nehranjivoga obroka. Ranjavali smo se, dobivali sunčanicu, na kraju pucali i odlazili praznih ruku svojim kućama. Tako sam i ja prije dva dana pokleknula psihički od iznemoglosti i s velikim bolovima jer me dva dana prije toga pogodio komad u oko. Isteklo mi je zdravstveno jer me nisu prijavili tako da nisam mogla otići na Hitnu. Nakon dva dana skrivanja uz želju da odem kući nisam bila u mogućnosti jer sam i sama osjetila ucjenu i zastrašivanje. Zahvaljujući policiji u Dubrovniku uspjela sam izvuci putni trošak i pobjeći kući. Tamo je ostalo još dosta ljudi stoga se nadam da će moj javni istup pomoći ljudima da se spase naplate i odu svojim kućama”, dodala je Matea. Nažalost, ovo je samo jedan slučaj da poslodavci sa svojim zaposlenicima postupaju na neljudski način. Postavlja se pitanje kad ćemo kao društvo napokon reći dosta.