Otac Josipa Perkovića bio je ustaša i ubijen je na Bleiburgu, tvrdi to predsjednica inicijative Krug za trg Maja Runje koja je te informacije dobila od Ilije Begića, po roditeljima porijeklom iz Podlapače. Čovjek je to koji je odrastao u Slavonskom Brodu, a danas živi u Kanadi te je bio politički zatvorenik.
Šefica inicijative Krug za trg do podataka o Perkovićevom ocu teško dolazi iz više razloga, no kako kaže uspjela je stupiti u kontakt s jednom ženom koja joj je sa sigurnošću potvrdila da su Perkovićevi roditelji iz Podlapače, odnosno zaseoka Jagodnje. Žena od koje je Runje dobila potvrdu ovih informacija je išla u školu s djecom Perkovićeva sina, a ni njoj samoj nije jasno što se događalo sa sudbinom njegova oca. Nagađaju da je u Našice izbjegla tek trudna majka.
Informacije o Perkovićevom ocu nije jednostavno provjeriti jer su Podlapčani 1942. godine prognani iz svojega sela, od srpskih susjeda pa se danas ne poznaje svatko sa svakim. Tijekom rata bili su izbjeglice i brojne obitelji rasule su se na sve strane, osobito po Slavoniji. Godine 1945. samo se dio ljudi vratio u Podlapaču, a bile su to uglavnom žene s djecom - 1946. godine je u selu bilo preko sedamsto udovica, a Podlapčani su uglavnom bili hrvatski vojnici. Danas je na ulazu u selo 400 imena sa žrtvama, a mnoge su ubili na Bleiburgu. Ali Srbi su ih i kasnije godinama tražili, osobito po Slavoniji, a potom ubijali i slali u zatvor. Tko je u Lici nakon rata bio iz Podlapače, nije nikamo mogao maknuti. A živjeli su izuzetno teško. Prvih godina na spaljenim zidovima svojih kuća- bez blaga i oruđa. Kasnije su se postepeno oporavljali, ali teror je bio ekstreman. U selu su im sagradili policijsku postaju u kojoj je stalno bilo pet ili šest policajaca, a svećenik godinama nije smio niti ući u selo. Do 1970. godine pokopi su se obavljali bez svećenika, sve do 1990., kada je počelo ispočetka, mada u blažoj varijanti, ako se usporedi s 1945. godinom.
O Podlapči je pisala i Kata Rosandić tvrdeći da se u tom mjestu ljudi zovu - Rosandić, Sertić, Mažar, Matanić, Karakaš, Perković, Alar, Javor, Bunčić, itd. Dobro upućeni izvori tvrde da je zapravo Josip Perković na neizravan način ubojica svojega oca.
"Josip Perković je, po mom mišljenju, primjer žrtve koja postaje zlostavljačem. U normalnim prilikama žrtve prerade traumu i počnu pružati otpor. Ali ima i slučajeva kada postaju još revniji zlostavljači negoli su bili oni koje su sami doživjeli. Duboko u sebi naime vjeruju da će preživjeri samo ako budu slični onima koji nad njima imaju kontrolu. Tako se nažalost događa često sa zlostavljanom djecom - tuku svoju djecu. Ili, primjerice, s putnicima u otetim zrakoplovima (Hijacker's sindrom)", kaže Maja Runje.
Kad starom cestom krećete na jug prema moru pa iza Korenice stignete na Krbavsko polje, te ako nekako iza Pećana kratko zastanete i bacite pogled na zapad gledat ćete prema Podlapcu ili Podlapači kako se naše mjesto sada zove, pisala je Kata Rosandić.
-Mi smo pod prijevojem šumovitih glavica koje su uz rub Polja. Udaljeni smo od većih mjesta. Gotovo četrdeset kilometara od Gospića, a tridesetak od Korenice. Rođena sam kao četvrto dijete u obitelji Jose i Marte Begić u podlapačkom zaselku Breštani. Drugi naši zaseoci su Varoš, Jagodnje i Zrnićka. Rođena sam u travnju 1942. u tetkinoj kući u Varošu. Tada je majka s nama djecom već bila napustila našu kuću u Breštanima jer su nas susjedi – oni iz Mogorića, Vrepca, Svračkova sela, Tolića, Pišaća, Ljubova, Srednje gore i Mekinjara - napadali i tjerali. Nekoliko mjeseci kasnije cijela je Podlapača morala seliti i bježati. Majka mi je kasnije pričala da me nosila na glavi, i da joj je pušćano zrno prošlo uz ruku kojom je držala koljevčicu. Sklonište smo prvo bili našli u jednoj seljačkoj kući u Mušaluku, tamo sam, na Osiku krštena, a kasnije smo onda preseljeni u Maksimovićeve štale u Gospiću. U Gospiću smo zebli i gladovali, jer cijeli je grad bio pun prognanika. Majka bi od zore do mraka kopala u obližnjim selima za litru mlijeka, za nas djecu. U Podlapači je bilo ostalo nešto starijih ljudi, pa tako i moj did koji nije htio napustiti kuću, i tamo će ga, nekoliko mjesec kasnije, prostrijeljena i zapaljena, naći moj otac kad se jednom prilikom vrebačkom stazom uspije navratiti u selo. U travnju 1945. Hrvatska se vojska, i s njom puno civila, povlačila iz Gospića, no majka i mi smo ostali. U grad su ubrzo ušli partizani i sve nas utjerali u jednu poljanu ograđenu žicom, prijeteći da će nas, i cijeli Gospić, odmah pobiti, jer da tako traže njihove vođe, lički Srbi. Kasnije se pričalo da su nas od takve sudbine, barem dijelom, spasili dalmatinski partizani. U svibnju su nam naredili da se vratimo u Podlapaču, na golo zgarište. U selu su sve, baš sve kuće bile popaljene. Iz visokih trava virio je tek poneki zid. Prve smo dane spavali pod stablom, a majka nas je pokrivala svojom robom, a sljedećih smo dana čupali bujad i skupljali granje te time pokrili dva naša zida, na jednu vodu. Dok je padala kiša, to bi nas malo štitilo, no kad bi stala, u našu bi bajticu curilo satima. Ne znam kako smo prvu godinu preživjeli. Ničega nije bilo, čak ni vode. Partizani su nam bili uništili sve šterne. U veliku zajedničku šternu u Breštanima bili su nabacali veliko kamenje, pa smo morali pješačili na Radovac i vodu nositi na rukama.
Čekali smo oca. U Podlapcu su svi nekoga čekali. U selu je 1946. bilo osamdeset udovica. A momci! Bilo je kuća koje su bile izgubile i četvero sinova. Pred rat smo imali oko tisuću petsto stanovnika, a 1948. nas je bilo sedamsto. Predvečer bismo mi djeca s mamom sjedili ispred naše jadne kućice – u međuvremenu smo imali slamnati krov, no i dalje samo jednu prostoriju, s podom od nabijene zemlje - a mama bi znala reći: "Eto, sad će ćaća iza zavoja ..." Naprezali bismo oči, gledali i gledali ...no nitko nije stizao- pisala je Rosandić. Majke su ih svjedoči dalje učile moliti onoliko koliko su znale, učile su ih da se prekriže kada prolaze uz crkvu. No, kada bi išli iz škole učitelji bi ih postrojili u red i provodili pokraj crkve kako bi ih spriječili da se križaju, a onaj tko bi se ipak prekrižio bio bi izudaran.
-A 1948. su nam čak počeli rušiti ono što je ostalo od naše crkve. Te su nas godine naime tjerali u zadruge, jer tko ne uđe da je neprijatelj socijalizma, no naše se žene nisu dale.U svim susjednim selima zadruge su osnivane i njima su građene velike gospodarske zgrade. Kad je za toličku zadrugu ponestalo materijala za pokrivanje njihove kolektivne štale, došli su u Podlapac, popeli se kroz prozor na zvoniku na sljeme naše crkve i s krovišta sasjekli naš lim. Bili smo skoro 15 godina bez svećenika. Tek nekako oko 1958. k nama je ponekad počeo pristizati velečasni Pećo Butković, iz Bilaja, obično po mraku, mijenjajući staze, da ga Srbi ne napadnu. Kuće je prvi puta blagoslovio nekako oko 1968. Cijelo moje djetinjstvo prožeto je strahom. U selu je napravljena milicijska stanica u kojoj je uvijek bilo šest milicionara koji su tu i spavali, i uvijek budno pazili da se ne bi probudila reakcija jer da neprijatelj nikada ne spava. No, zapravo i ne znam jesmo li se više bojali te milicije ili smo njih zapravo doživljavala kao zaštitu pred ljudima iz okolnih sela. Ti su se pred nama često ponašali prijeteći – mada valja reći da nisu svi bili isti - pa bi okolo paradirali sa značkama na prsima – za koje je svako dijete znalo da su nagrada za progone u godinama između dva rata, za napadaje na podlapačke seljake tijekom ratnih godina, za pljačkanje naše imovine. Živjeli smo s pretresima kuća, ispitivanjima, bijedno, bez perspektive. Struju smo dobili 1976. Što god smo pokušavali, osobito mladići, bilo da su željeli ići u školu, tražili posao, pokušavali ući za lugara, za cestara, u vojsku – ništa nije bilo moguće. Većini je ostalo da kopa po cestama, a kad je postalo moguće, odlazili smo u Švicarsku Njemačku, Australiju. Pomagali smo svoje obitelji i selo se, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, počelo pomalo oporavljati. No, to će kratko trajati! Samo nekoliko godina kasnije, opet će nas snaći nesreća ...! Već u siječnju 1990., još i prije višestranačkih izbora, susjedi su nam jedne noći porazbijali crkvene prozore i uništili nekoliko grobova, a u srpnju su upali u selo i iz nekoliko kuća tražili i odnijeli vrijednije stvari. U rujnu su u školu došli udžbenici tiskani u Crnoj Gori, a kad roditelji nisu pristali da djeca iz njih uče, školu su zatvorili. Prekinuli su nam struju, ukinuli prijevoz, opkolili nas stražama. A onda su odjednom iz Tolića, Mekinjara i Pišaća uslijedili žestoki rafali i minobacačka vatra. Uplašeni narod počeo je bježati u šume, skrivao se po starim kolibama i zakloništima, a tek bi se uvečer hrabriji spuštali u selo da nahrane i napoje stoku. U studenom su zapaljene kuće svima kojima je netko bio u MUP-u ili Gardi, ali onda i drugima. Kratko nakon toga ubijen je Stipe Alar – prvi od više ljudi koji će biti ubijeni na pragu svojih kuća - i veliki dio ljudi dat će se u zbijeg. U selu će ih ostati oko stopedesetak. Oni će 14. lipnja 1992. doživjeti vrhunac novijeg podlapačkog pakla. U selu će se pojaviti kamioni s maskiranim vojnicima, koji će prvo narediti da se u dvorište postave svi preostali poljoprivredni strojevi, a zatim sve ljude potjerati u četiri kilometara udaljeno Svračkovo selo, u dvorište seoske škole. Nikolu Pauna, koji je odbio ići, odmah će ubiti. Sve ostale od likvidacije koja im se tu spremala spasila je patrola UNPROFOR-a koja je slučajno naišla - zaključuje se u ovom svjeočanstvu.