, rođen je u Ogulinu 1963., gdje završava osnovnu i srednju školu potom u Zagrebu diplomira na Pravnom fakultetu. Novinarstvom se počinje baviti za vrijeme studiranja, prvi tekst u Poletu objavljuje 1987, tih godina objavljuje u Studentskom listu te radi u informativnom programu Omladinskog radija do 1990.
U prvim emitiranjima OTV-a godine 1989. i 1990. autor je prvog prikazivanja lidera hrvatskih političkih stranaka od Tuđmana preko Gotovca do Ivana Zvonimira Čička a za Božić 1989. priprema prvu emisiju o kardinalu Stepincu koju potom Kršćanska sadašnjost objavljuje na video kazeti. Od 1990. do 2005. objavljuje u nizu novina: Globusu, Novom listu,Trećem programu hrvatskog radija, s tim da godine 1994. postaje urednik unutarnje politike u Nedjeljnoj Dalmaciji, a potom je dvije godine šef dopisništva Slobodne Dalmacije u Zagrebu.
Od 1995. do 2000. dopisnik je hrvatske redakcije Deutschea Wellea. Kolumne počinje objavljivati 1998. u Slobodnoj Dalmaciji, potom dvije godine u Glasu Slavonije, nakon toga je dvije godine glavni urednik lista za iseljenike „Matica“. Potom je tri godine glavni urednik Plavog radija, a kasnije će punih sedam godina biti koncesionar vrlo popularnog radio Trsata u Rijeci. Od 2006. do 2008. kolumnist je Večernjeg lista, no kolumna mu se ukida nakon političkih intervencija.
Godine 2010. ponovo postaje kolumnist Večernjeg lista a po podacima uredništva upravo je njegova kolumna jedan od najčitanijih tekstova u čitavoj novini.
Unatoč tome naprasnom odlukom glavnog urednika Ogurlića ovih dana mu se ponovo zabranjuje pisanje u Večernjem listu. Zadnji tekst u Večernjem listu koji je objavio je tekst o nalazima ureda za istraživanje žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata, koji su otkrili dvije masovne grobnice: najvjerojatnije jednog cijelog razreda srednje zrakoplovne škole iz NDH, te ranjenika i bolničkog osoblja iz plućne bolnice Brestovac, obje lokacije su na Sljemenu. Nakon tog teksta otkazana mu je daljnja suradnja. Dujmović je osim toga punih dvanaest godina autor TV talk showa „Opasne veze“, s tim da danas radi „Intervju tjedna“ na Z1. Do sad je objavio tri knjige kolumni, te knjigu razgovora „Razgovori sa dr. Antom Ciligom“ i VHS o kardinalu Stepincu.
Nakon što mu je glavni urednik zabranio daljnju suradnju u Večernjem listu, nakon pune tri godine suradnje i unatoč činjenici da su te kolumne bile najčitanije u novini, rečeno mu je da suradnju prekidaju sa 1. prosincem. Na dan najvećeg našeg slavlja, napisao je kolumnu analizirajući da li doista svi plačemo od sreće, no ova kolumna nikad nije objavljena, a rečeno mu je jedino da je "ovaj puta stvarno pretjerao preko svake mjere"... Je li Tihomir Dujmović doista pretjerao? Procijenite sami!
I dok je kamera pokazivala cijelu zemlju kako jeca od neizrecive sreće, predsjednik države, rotimovski konsterniran šutio je gotovo dva sata. A onda je u kratkom govoru dva puta spomenuo da ne smijemo zaboraviti da smo mi činili ratne zločine!
Sve je bilo spremno za egzekuciju. Susjedni dnevni list je najavio „Konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana“, tekst koji preko reda ulazi u anale novinarske besramnosti, Goran Rotim je obukao crno odijelo i nije imao u planu veseliti se, kao ni za karmine odjevena Tatjana Munižaba. Da bi za svaki slučaj prevenirali stvar, pozvali su Višnju Starešinu na HTV u 8 30, ali da ih ne bi išibala argumentima već u devet su je izbacili iz studija pozvavši u njen stolac jednog Josipovićevog kolegu sa Pravnog fakulteta. Valjda da umiri moguću bjesnu naciju i objasni im pravnim jezikom da je zločin-zločin! I da ostanu mirni! Dan ranije HTV je strašio naciju izjavom Martićevog ministra Save Štrbca kako u slučaju osuđujuće presude Srbi već imaju spremne odštetne zahtjeve za udruženi zločinački pothvat. A onda je Hrvatska zajecala od sreće!
Toliko izmučena, toliko izmrcvarena, toliko ponižena, ova zemlja više nije imala snage pjevati punog glasa. Cijelo jutro Hrvatska je plakala i jecala od sreće! Ali, nisu svi plakali od sreće! Državna televizija u liku Gorana Rotima bila je zatečena, emocionalno posve prazna, sa zbunjenim izrazom lica jedva prikrivenog nezadovoljstva. Za razliku od njega, Saša Kopljar je na Novoj TV pustio iskreni osmijeh, priznavši da je nemoguće u ovoj situaciji zadržati sreću, ispričavajući se u ime svoje ekipe koja ponosnom grajom što je probijala eter nije krila emocije.
I dok je kamera pokazivala cijelu zemlju kako jeca od neizrecive sreće, predsjednik države, rotimovski konsterniran šutio je gotovo dva sata. A onda je u kratkom govoru dva puta spomenuo da ne smijemo zaboraviti da smo mi činili ratne zločine! U trenutku kad i Haag šuti o tome centrala lijeve Hrvatske prekida veselje ! Traži suzdržanost! Opominje! Podsjeća! Zvjera oko sebe ne bi li pronašla odbačenu košuljicu kakve ustaške zmije! Mislite li da bi mu trebala dva sata da smisli što će reći da je na kakvom sudu oslobođen neki partizanski general za ratne zločine? Da li bi i tada izbjegao odgovor kao što je izbjegao odgovor na pitanje novinara Hrvatskog radija Zadre, da se očituje o povijesnim implikacijama presude?
Da, kako da prevali preko usana činjenicu da je ovo oslobađajuća presuda Tuđmanu i njegovoj politici? Kako da prizna da je ovo međunarodna abolicija Gojku Šušku čovjeku kojeg smo medijski već poslali na izdržavanje kazne? Kako da kaže da je bilo besramno sve ove godine onako usukano, suzdržano, gotovo poluilegalno slaviti Oluju? Kako da kaže da se eto baš sad prisjetio kako je bilo neprimjereno kad je Pupovac prozvao Kosor što pozdravlja „nepravomoćno osuđene haške optuženike“? Kako da kaže da je ono što tvrdi nevladina udruga Documenta o Oluji dijametralno suprotno onome što sada potpisuje Haški sud? Nije li baš on Documenti nedavno dao odlikovanje?
Kako da kaže da ga je sram što je njegov prethodnik pod prijetnjom procesa za veleizdaju pustio strane medije i haško tužiteljstvo u tajne arhive ne bi li nekako skrpali priču o zločinačkom pothvatu? Kako da kaže da su nevladine udruge, kompletna ljevica i najveći dio medija zdušno navijali za Haag? I kako da nam prizna da je ovom presudom propao epohalni plan da se ova hrvatska država izjednači sa NDH? A sve su već imali na dlanu!
Drčan i arogantan, Milanović nam se prvi ukazao. Rezigniran, neću reći tužan, ali dovoljno rezigniran da kao što nakon poraza analiziramo sve detalje, naciju podsjeti da je presuda donesena sa tri glasa za i dva protiv. Da si ne bi umislili da svijet jednoglasno misli da nismo zločinci! I još nam je rekao da je ovo dokaz da je tanka linija između pravde i nepravde!
Pa valjda je činjenica da ti netko izreče kaznu od 24 godine zatvora, a onda te oslobodi, dokaz potpunog kraha vjerodostojnosti međunarodnog suda,valjda je ova presuda dokaz da je ona prva presuda bila izraz političkog „zločinačkog pothvata“, ukratko sve samo ne dokaz filigranske crte između istine i laži! A kao i Josipović i Milanović nam je imao potrebu reći da su zločini u Oluji počinjeni i da će se istragama o tome nastaviti! Nikad nitko nije tvrdio da nije bilo pojedinačnih zločina, mi smo se branili u Haagu da cijela Oluja nije zločinački pothvat!
Mi smo se branili da nam država nije nastala na zločinu! I ta je danas bitka dobivena i zbog toga od sutra više ništa neće biti isto i ta dobivena bitka vraća ponos naciji i zaziva afirmaciju politike dr. Tuđmana. A ne vješala za tu politiku kako se nadao susjedni dnevni list. Što o svemu tome ima reći biciklist u kontra smjeru ostala je tajna.