No, zar nismo svi subjektivni kada navijamo za svoje? Koliko nam se puta učinilo, pa čak i kad za tako nešto nije bilo razloga, da je naša reprezentacija pokradena, da se čitav svijet urotio protiv Vatrenih? Dakle, Mamić se na Poljudu radovao, Mamić se na Poljudu ponašao kao tinejdžer koji prvi puta uživo na utakmici navija za svoj klub. Pa što?
Možda je njegovo ponašanje nekome izgledalo kao provokacija, možda je i bilo smišljeno kako bi se skrenula pozornost sa sve glasnijeg govorkanja da će nakon čitavog desetljeća Maminjo morati napokon otići iz Maksimira i prepustiti klub ulici, onima koji će novcem s ulice odvesti Dinamo do finala Lige prvaka, možda je Mamić tek vješti glumac i blefer koji je s Dinamom odavno doživio maksimum? Možda? Međutim, sve da je tome tako zar je Mamić zaslužio šaku u glavu? Kako je moguće čovjeka koji je drugog čovjeka udario šakom posred glave nazvati 'legendom kluba' i 'hajdučkim srcem'?
Nekoć su se legende rađale u umirale na travnjaku, poput Bake Sliškovića i Bajde Vukasa, danas se očito legendom postaje isključivo snagom šake.
Što da su Mamiću dopustili da šakom odgovori na šaku? S obzirom na fizičku konstituciju i način na koji je Mamić stasao, a stasao je također na ulici te se kalio u Banja Luci, Nišu, Podgorici, 'hajdučko srce' stoljegalo bi se niz poljudske tribine do travnjaka, kamo bi nas to odvelo i zar ćemo blagosloviti te zanemariti neumjesno skandiranje svih devedeset minuta na Poljudu upućeno Zdravku Mamiću a koje graniči s rasizmom? Podsjetimo, skandiralo se 'Mamiću cigane'...
Zamislite da se u isto vrijeme na isti način skandiralo vlasnicima hrvatskih medija, koji su ujedno pod raznim istragama, bilo zbog navodnog lopovluka, bilo zbog neplaćanje poreza?
Danas Zdravka Mamića u medijima napadaju oni koji su od njega barem šesnaest puta veći primitivci. Nije li primitivni Nino Pavić novinare nazvao govnima, nakon čega nitko nije reagirao? Nažalost, Hrvati nemaju pretjerano velikog izbora, s jedne strane Mamić, s druge strane oni koji su od njega gori, hrvatski mediji, redom sponzori pljačke hrvatske sirotinje.
Dakako, sve ovo ne znači da Dinamo nije zaslužio puno bolje čelništvo od onoga koje ima danas, od čelništva koje pada s nogu nakon derneka opskurnih pevaljki i koje u Beogradu, izigravajući velike domoljube, doslovno u transu 'hopsa' s fašistima, odnosno, Arkanovim 'pukovnicima.'