Ante Paradžik je ostao na mjestu mrtav, vozač Branko Perković je teško ranjen, dok je Ivica Orešković prošao bez ozljeda jer se bacio ispod sjedala, ali se nakon toga vratio u Kanadu gdje je, razočaran, i umro.
U petak je na zagrebačkom groblju Mirogoj dostojanstveno obilježeno sjećanje na 21-obljetnicu smrti Ante Paradžika, ondašnjeg načelnika stožera HOS-a i oca tri djeteta, kojem je prisustvovalo 30-ak njegovih suboraca i štovatelja.
Žalosna je činjenica da se niti dan-danas, više od dva desetljeća poslije, ne zna tko je odgovoran za ubojstvo, ili budimo brutalno iskreni, smaknuće Ante Paradžika, čovjeka koji je ovu našu državu robijao i bio progonjen te je među prvima uzeo oružje da obrani vas i nas.
Ukratko, Paradžik je, za razliku od mnogih današnjih ili prošlih 'političara', za Hrvatsku živio punim srcem, što je i dokazao svojim djelima. Još 1971. godine aktivno je sudjelovao u Hrvatskom proljeću kada je kao predsjednik Saveza studenta Hrvatske pokrenuo studenski štrajk, nakon kojeg je uhićen i osuđen na tri godine zatvora. Tu je počela njegova kalvarija koja je završila tragičnim, nikada rasvijetljenim, događajem od 21. rujne godine 1991.
Naime, tog nesretnog dana Paradžik se, s vozačem i kolegom, automobilom vraćao sa stranačkog skupa u Križevcima prema Zagrebu. Nakon što su prošli nekoliko policijskih punktova u Sesvetama ih je dočekala, a što drugo reći, 'sačekuša'. Policajci na tom punktu su bez previše pitanja počeli pucati prema automobilu.
Ishod je bio tragičan, Ante Paradžik je ostao na mjestu mrtav, vozač Branko Perković je teško ranjen, dok je Ivica Orešković prošao bez ozljeda jer se bacio ispod sjedala, ali se nakon toga vratio u Kanadu gdje je, razočaran, i umro.
- To je bilo iskustvo kojeg mi se je stvarno teško sjetiti. Paradžik mi je bio na suvozačkom mjestu,a Ivica je sjedio straga. Sjećam se da smo prošli nekoliko kontrolnih punktova i nije bilo nikakvih problema, a u Dugom Selu nas je zaustavio policajac kojeg znam od ranije, Blaž Sarić, koji nas je pregledao i pustio dalje. Je li on javio sljedećoj kontrolnoj točki ili se to znalo od prije ja ne znam, rekao nam je danas jedini preživjeli svjedok iz automobila na kojega je otvorena paljba, Perković.
- Na punktu u Sesvetama sam stao, a sjećam se da mi je policajac viknuo da ugasim motor. Poslušao sam ga, a nakon toga je policajac Željko Vučemilović 
došao do suvozačkih vrata i otvorio vatru na nas, nakon čega su počeli pucati i drugi. Ante je ubijen, ja sam ranjen. Ni danas se ne želim sjećati tok trenutka. Ante mi krvav, ubijen, leži na ramenu. Grozno, završio je Perković.
Željko Marijanović, jedan od osnivača HOS-a koji je prošao sva ratišta za vrijeme Domovinskog rata, potvrdio nam je ovu tužnu priču te nam je rekao da je žalosno da su svi policajci koji su sudjelovali u ubojstvu abolirani te su danas na slobodi i još uvijek, po njegovim saznanjima, rade u policiji, a na sudu su se branili da su imali saznanja da su u autu 'martićevci'.
Za razgovor smo zamolili i Josefinu Paradžik, udovicu ubijenog Ante. - Nemojte, ne bih htjela. Iako je prošlo puno vremena, sjećanja su još svježa..
Na kraju možemo se samo pitati tko je kriv? Naši sugovornici nisu željeli direktno odgovoriti na to pitanje, ali po njihovim odgovorima možete sami zaključiti.
Ubojice abolirani
Konačnom presudom Vrhovnoga suda prvooptuženi Vučemilović osuđen je na šest godina zatvora, drugooptuženi Branko Matošević na pet godina, a trećeoptuženi i četvrtooptuženi Željko Čeko i Paško Palić na četiri i pol godine zatvora. To su, naime, policajci koji su suđeni za ubojstvo Ante Paradžika, ali su svi kasnije abolirani.