Jad i bijeda hrvatske kulture

Nives Celzijus hrvatskog glumišta, ili psihijatrijska predstava jeftinog šibicara kojega ne treba uzimati za ozbiljno

Na početku predstave 'Hrvatsko glumište' redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića, pred publikom u riječkom HNK stoji platno s prizorom 'Posljednje večere'. Nakon podizanja, na sceni ostaje osmero glumaca odjevenih u ogrtače poput apostola na slici. Ubrzo ih skidaju i ostaju uustaškim crnim odorama, u pozadini se čuje riječi generala Slavka Kvaternika u momentu proglašenja NDH. Slijedi niz krajnje infantilnih prizora kojima se dočaravaju valjda orgije, a akteri na sceni postaju nalik zvijerima, što se prekida kad pokraj njih prolazi kip Gospe. Oni skrušeno kleče.

Nives Celzijus hrvatskog glumišta, ili psihijatrijska predstava jeftinog šibicara kojega ne treba uzimati za ozbiljno

PIŠE: Ivica Granić

Glumci potom skidaju hlače te se na njihovom donjem rublju vide portreti Zlatka Viteza, zatim Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara i Anje Šovagović Despot, čijim se imenima i predstavljaju. Izgovaraju citate nekih od njih iz 90-ih godina prošloga stoljeća, dok iza spušta nadasve maštoviti natpis 'Narodno kazalište Jasenovac'. Na stražnjoj strani donjeg rublja su pak portreti Snježane Banović, Vitomire Lončar i Slobodana Šnajdera. Predstava se nastavlja scenom u kojoj se glumci svlače i ostaju posve goli, a nad njih se spuštaju tuševi koji su glumili plinske komore u nacističkim logorima, te glumci liježu na hrpu poput žrtava.

U završnom dijelu scenu prema gledalištu zatvara replika svečanog zastora zagrebačkoga HNK s Bukovčevim 'Hrvatskim preporodom'. Glumci se simbolično peru vlažnim maramicama, a jedan od njih govori o tome kako se izjasnio javno kao Srbin, na što ga ostali napadnu vrijeđajući i mučeći ga. To prekida djevojčica, s kalašnjikovim u rukama, uperenim u glumce. Svojim kostimom podsjeća na djevojčice iz prethodne predstave Frljića i Blaževića, 'Aleksandra Zec'.

Oliver Frljić, sitni provokator s političke ekstremne ljevice, postavljen je za intendanta kazališta u Rijeci,koje se iz nepoznatih razloga još uvijek zove hrvatskim, kao ideološki klon ministrice Zlatar Violić. Kulturni diskurs ovog šibicara bez snage, ali pun jeftinih provokacija, više odgovara uzrujanom pubertetliji koji radi srednjoškolsku kazališnu predstavu za članove CK SKH 1948. godine nego li ozbiljnoj kazališnoj kući.

Frljić je posve privatizirao kazalište u Rijeci stavljanjem homoseksualne zastave i portreta Bojana Glavaševića na fasadu, što bi u normalnim društvima mogao činiti isključivo u privatnim kazalištima, dakle nikako u državnim. Ako u 'Hrvatskom glumištu', kao autorskom projektu redatelja Frljića i dramaturga Blaževića, žele stvoriti distancu prema govoru mržnje koji je, po njima, obilježio hrvatsko kazalište 90-ih, nejasno je zašto oni sami čitavu predstavu, i šire od toga, grade isključivo na govoru mržnje, isključivosti i napadima na političke i umjetničke neistomišljenike?

Stavljanjem kazališnih djelatnika na spolne organe, odnosno na gaće, i to portrete Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Mani Gotovac, Jakova Sedlara i Anje Šovagović Despot, pokazuje kako ovaj bivši bosanski pop baš nimalo ne poštuje kulturni pluralizam, štoviše ukida ga i uvodi kazališni totalitarizam, pa mu cijela predstava pripada domeni urnebesne komedije braće Marx. On je opasno neupućen u povijest i jedino se jeftinom provokacijom i obračunom s 'klasnim neprijateljima' može probiti u javnosti. Štoviše, povezivanjem svih tih autora s Jasenovcem svestrano proširuje svoju tezu da su svi Hrvati ustaše, pa čak i kazališni djelatnici, odnosno sva hrvatska kultura koja ne odgovara Frljićevim svjetonazorskim istinama. 

Ako Dolenčić, Vitez, Juvančić, Anja Šovagović Despot, Mani Gotovac ili Slobodan Šnajder, od kojih je potonji proklamirani ljevičar kojemu se također, baš kao i Frljiću, svugdje privađaju bijeli miševi u vidu 'krvoločnih ustaša', dakle neki od najuglednijih kazališnih djelatnika uopće, i s lijevice i desnice, postaju neželjene figure prikvačene na spolne organe, to znači da Frljić koristi u svojoj komediji, na žalost, iste postupke kao omraženi mu nacisti koji su u novinama 'Volkisher Beobachter' Židove prikazivali kao kukce i štakore, ili boljševici koji su kazališne neprijatelje isključivali iz javnog života ili slali vlakovima u Sibir.

U predstavi apostoli, koji skidaju halje i ostaju u uniformama NDH, orgijaju ali kleče skrušeno pred Gospom, su ustaše koji pjevaju hrvatsku himnu. Sve to pokazuju da su Frljiću, paradoksalno bivšem popu, i crkva i svi Hrvati, koji su devedesetih išli braniti Hrvatsku, ali i sama Hrvatska, sinonimi za ustaštvo i NDH, a ustaštvo je nešto samo po sebi zlo, čime mu čitava predstava postaje nakaradna kazališna karikatura koja neodoljivo podsjeća na priloge RTV Beograd s početka devedesetih, koja je hrvatsku vojsku opisivala isključivo kao 'ustaše koji s kamama kolju jadnu srpsku nejač'.

Sve u svemu, riječ je o sitnom kazališnom šibicaru, jeftinom provokatoru bez ikakvoga talenta, kojemu su teško pobrkane osnovne povijesne činjenice, a čija djela spadaju više u psihijatrijsku ordinaciju nego na daske nekad ugledne a sada teško destruirane riječke kazališne kuće, koji se vječito krije iza lažne obrane manjine, homoseksualaca, Židova, Srba, pri tome optužujući većinu za pokolje, danas Hrvate jučer Poljake.

Kod Frljića je sve isključivo, Hrvati su ustaše, Majka Božja je zaštitnica ustaš(tv)a, naravno i 'koljača' iz Domovinskog rata, s Tuđmanom kao Pavelićem u pozadini, jasno je i kako Hrvatska nikada nije prestala biti zločinačka, a zločinačka je sinonim za NDH, tako da se na taj način zatvara 'Frljićev krug'. Hrvati su devedesetih, naravski, klali i protjerali Srbe, jer je hrvatska vojska slijednica ustaške vojnice, koja je isto tako protjerala Srbe, i slične nebuloze ovog netalentiranog Travničkog adolescenta. Povijest je, međutim, uvijek znatno složenija, ali to Frljićev isključivi boljševički svjetonazor, koji pripada sklopu Staljinove Rusije tridesetih, ne može pojmiti niti razumjeti.

Sve u svemu, žalosno da je intendant ugledne kazališne kuće neuki, netalentirani i histerični teatarski siledžija kojemu kazališne daske služe za obračun sa ideološkim protivnicima, jer svi smo mi ustaše, čak i Slobodan Šnajder i Saša Broz, koja je sudjelovala u nastanku Budakove predstave 'Ognjište'. Nikada nije bilo ovakvog napada na kazališne djelatnike, čime se otprilike vidi kako izgleda hrvatska kultura u cjelini s ovakvim intendantom i ovakvom ministricom kulture, pa Frljića ne treba ni uzimati za ozbiljno jer je riječ o lošem komičaru.

Kako je Frljić protjeran iz Poljske

Frljić je protjeran iz Poljske 2013. godine jer ne zna da su mnogi Poljaci ne samo prokazivali Židove ili ih ubijali, već ih spašavali, kao što je to radila i katolička crkva u Hrvata. No povijesne činjenice Frljiću ne odgovaraju, to nesretniFrljić ne zna, ili ne shvaća, ili ne želi znati, jer je mnogo komfornije i lakše ovakvim igrokazima i doskočicama doprijeti do javnosti nego se uhvatiti ozbiljne režije.

Odlukom ravnatelja uglednog krakovskog Starog teatra, Jana Klata, nakon niza prijetnji i napada zaustavljen je rad na predstavi 'Nebožanska komedija', čija je premijera bila zakazana za 7. prosinca prošle godine.

Predstava se pokušala baviti problemom antisemitizima u suvremenom poljskom društvu i ulogom poljskog naroda u holokaustu, 'što je u toj zemlji teška i još neprobavljena tema', pisao je tada Frljić u priopćenju koji je potpisao s članicama svog autorskog tima. Htio je problematizirati i ulogu Katoličke crkve u Poljskoj danas i u povijesti, a za predložak je uzeo 'Nebožansku komediju' klasičnog poljskog pisca Zygmunta Krasinskog iz 1833. godine.

Lavina napada

Predstavu je pripremao usred žestoke rasprave o filmu 'Poklosie', snimljenom na osnovu knjige o masakru u Jedwabneu, mjestu u kojem su poljski stanovnici 1941. ubili nekoliko stotina svojih sugrađana Židova. Lavinu napada izazvao je 'Dziennik Polski', list koji je objavio opširni tekst o predstavi, u kojem je među ostalim naveo kako su glumci trebali pjevati poljsku himnu, na poljskom i na ruskom, ali na melodiju 'Deutchland über alles', na scenu o grupnom silovanju djevojke, za koju se kasnije ispostavi da je Majka Božja.

'Nismo radili po tekstu Krasinskoga nego smo sudjelovali u nizu provokacija iz kojih se trebala izvući teza o odgovornosti poljskog naroda u antisemitizmu', citirao je taj dnevni list neimenovanog glumca.

Poljski list, ali i cjelokupna javnost, sa zgražanjem su opisivali Frljićev uobičajeni način rada: na probama se brišu razlike između teatra i stvarnosti, glumci se provociraju na privatne ispovijesti koje onda postaju sastavni dio predstave. Od 18 glumaca polovica ih je odbila sudjelovati u njoj.

Iako je predstava zabranjena u Poljskoj, a ne u Hrvatskoj, Frljić je u kasnije izdanom priopćenju povezao situaciju u Hrvatskoj s onom u Poljskoj, ističući kako to što se dogodilo u Krakowu četrdesetih godina prošlog stoljeća, gdje moguća eskalacija nasilja postaje izgovor da bi se suspendirala prava neke manjine i u kojoj društvo postaje talac razularene desnice, ima zrcalnu sliku u, mesićevski kazano, balkanskom regionu danas, s revizijom četništva u Srbiji ili - ćirilićnim pločama u Vukovaru. Na koncu, jasno je kako izgleda hrvatska kultura u cjelini s ovakvim intendantom i ovakvom ministricom kulture, pa Frljića, kako rekosmo, ne treba ni uzimati za ozbiljno jer je riječ o lošem komičaru.

'Što se tiče ovog jesam li hrvatski režiser, ja bi reko da nisam, jer, ovaj, ja mislim, ovaj, da je kulturni prostor u kom ja radim, živim i mislim, ovaj, puno širi od Hrvatske', govorio je Frljić u jednom intervjuu. 'Činjenica je, ovaj, da sam prijavljen u Zagrebu već tri godine, i to je način na koji ja gradim svoj identitet, ovaj, upravo na propitivanju tih nekih fiksnih identiteta', trkeljao je tada Frljić, po receptu iz rata: hrvatske kune rado primam, stan u Zagrebu i putovnicu imam, al' ustaške hrvatske države se grozim. A kakav bi, Frljiću, identitet bio ako nije 'fiksan', definiran genetikom, sredinom i kulturnim naslijeđem, inače se ne radi o identitetu! Identitet je sve ono što nas čini prepoznatljivim i određenim, ma koliko takvi kao vi šutjeli o tome.

No, svako zlo za neko dobro. Moglo bi se naime dogoditi da Oliver Frljić upravo na toj, kako se voli kazati, 'anacionalnoj', 'nehrvatskoj', 'crvenoj' Rijeci 'slomi zube'. Naime, nije da su u Rijeci samo njega čekali da im otvori oči i objasni im kako su zapravo hrpetina fašista, homofoba, i 'katolibana'. Rijeka možda nije grad poput Gospića ili nekih drugih u Hrvatskoj, ali definitivno nije nikakva 'oaza jugoslavenstva'kakvom je prezentiraju ekstremno ljevičarski 'Novi List', zatim Obersnel i naravno – raspop Oliver Frljić. /Ivica Granić/

  • Autor: Gospari.hr
  • Foto: Gospari.hr
  • Objavljen: 28.11.2014 15:52
  • Posljednja izmjena: 28.11.2014 15:56
Šalji dalje:

Nema komentara

Komentiraj članak

Potrebna je prijava kako biste komentirali.