Piše: Prof. Goran Jurišić
Njemačka kancelarka Angela Merkel nije potvrdila svoj dolazak u Zagreb povodom svečane proslave ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, dakle, nije otkazala, jer nije ni potvrdila dolazak, a nije potvrdila svoj dolazak zato što su lukave sluge udbaša u Banskim dvorima i na Pantovčaku mislili nadmudriti njemačku pravnu državu, i izmjenom hrvatskog zakona o suradnji s pravosudnim tijelima zemalja-članica EU, koja uključuje i postupanje po Europskim uhidbenim nalozima, dovesti Njemačku pred govot čin, naime, isti dan, 21. lipnja 2013. kad je njemački predsjednik potpisao ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora od strane njemačkog parlamenta Bundestag (i Gornjeg doma Bundesrat), a kancelarka supotpisala, te je tek tim činom oba potpisa njemačka ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora postala pravosnažna, i objavljena u službenom listu, (to se zove procedura), i tek kad je iz Ureda njemačkog predsjednika hrvatski ratificirani pristupni ugovor proslijeđen u ministarstvo za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke da bude odaslan u Bruxelles, je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, dakle, 21. lipnja 2013. godine, kada je ministrica Vesna Pusić otišla na noge Tomi Grobaru u Beograd, a zakon „Lex“ o Josipu Perkoviću na hitno usvajanje u Hrvatski sabor. Prefrigani „zapadni Balkanci“ mislili su prevariti demokratski svijet u Njemačkoj, ali to je bio pokušaj u kojemu su, kako kaže njemačka poslovica, „napravili račun bez krčmara“, tako da su udbaši i njihove sluge u vlastima i nekim medijima opalili iz svoje ustaničke puške, vjerojatno po fašistima koje paranoično vide iza svakog čoška, ali tako da im je ekplodirala u lice, a bijele košulje im od baruta postale crne, tako da su postali „crnokošuljaši“.
Njemačka kancelarka na proslavu u Zagreb šalje zamjenika ministra vanjskih poslova, ili drugim riječima, opalila je malo jaču pljusku Zoranu Milanoviću i Ivi Josipoviću, međutim, utjeha za obojicu jest dolazak četničkog vojvode Tome Grobara, tako da će njegov svijetli lik i djelo spasiti obraz zalutalim i slučajnim stanovnicima Banskih dvora koji su si umislili da vode svjetsku politiku, a nisu u stanju voditi ni vlastito kućanstvo, a kamoli regionalnu politiku. (Uspješnu regionalnu politiku vode eks-komunisti i četnici u Srbiji.)
Udbaši su u ovo vrijeme, ali i posljednjih godina, pa sve od hrvatske neovisnosti, pokazali svu svoju moć kako bi zaštitili sebe od odgovornosti, što znači da se potvrdilo kako su najobičnije kukavice, a svojim djelovanjem iz sjene na hrvatsku politiku, pa i kadrovsku politiku u medijima i politici, potvrdili su mišljenja rijektih trezvenih analitičara i ponekog hrvatskog političara koji ne spada u eks-komunistički milieu, da se Hrvatska nalazi u raljama Udbe, i da je lustracija trebala biti odavno provedena. Sada se pokazalo da cijela službena politika Zagreba ovisi o volji udbaša koji je ucjenjuju. Udbaši, naime, o svakome od njih drže dossier, pa je tako, primjerice, o ministrici vanjskih poslova objavljeno da joj je otac službeno u Drugom svjetskom ratu bio dužnosnik ustaškog režima i sudac prijekog suda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji je na smrt osuđivao komuniste i četnike, doduše, u tajnom dogovoru s komunističkom partijom čiji je bio doušnik i suradnik, pa je nakon rata i od početka vladavine partizanskog režima dobio prestižno mjesto u komandi grada Zagreba gdje je nastavio posao koji je najbolje znao – slanje ljudi na vješala, ovaj puta „ustaša“.
Vjekoslav Krsnik piše o „Tuđmanovim kosturima koji ispadaju iz ormara“, aludirajući na udbaše, ali priznaje pokojnom predsjedniku Tuđmanu da je vodio ispravnu stratešku politiku kada je udbaše uposlio na stvaranju hrvatske države, međutim, prešutio je, da do danas nitko nije objavio dokaze o tome da su udbaši zaslužni za stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države. Navodi da 1990. navodno udbašima nije bilo alternative, jer da nitko drugi nije postojao koji je bio sposoban stvoriti samostalnu hrvatsku državu, kao da državotvorni HSP na čelu s Dobroslavom Paragom i pravaški program o hrvatskoj nezavisnosti nikada nije postojao niti bio ostvarivan u političkoj praksi i na djelu. Upravo su neki udbaši „zaslužni“ za zaustavljanje hrvatske državotvorne stranke i pravaškog pokreta, jer su likvidirali vodeće pravaše i anti-komuniste, Antu Paradžika, i generala Blaža Kraljevića, obojica hrvatski branitelji i organizatori obrane od velikosrpske agresije.
Nije slučajno predsjednik Josipović na Dan državnosti, 25. lipnja 2013., izjavio da se slaže s procesuiranjem komunističkih zločinaca koji su u vrijeme socijalističke Jugoslavije ubijali iz političkih razloga, ali da su politička ubojstva postojala i nakon komunizma, aludirajući na devedesete godine u Republici Hrvatskoj, odnosno poručio je, drugim riječima, da ako Crkva hoće procesuiranje (nekih) eks-komunista, što je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić predbacio njemu i vladi na misi u crkvi svetog Marka povodom dana državnosti, da država „štiti zločince“ (misleći na skandal oko izigravanja EU-uhidbenog naloga za Josipa Perkovića), da će biti procesuirani i oni eks-komunisti i udbaši koji su u ime hrvatske države, a ne samo u ime Jugoslavije, ubijali iz političkih razloga svoje oponente, kao što je bio ubijen hrvatski političar i državotvorac Ante Paradžik, tako da je sada predsjednik Josipović prebacio lopticu natrag preko mreže Katoličkoj Crkvi u Hrvata, da vidi što će s tim, jer za ubojstvo Ante Paradžika odgovoran je predsjednik Tuđman kojega Crkva uzvisuje u nebesa („odgovoran“ ne znači da je kriv, nego da je ubojstvo počinjeno u odgovornosti vlasti koju je obnašao, i da unatoč svojim tadašnjim velikim ustavnim ovlastima prvi predsjednik Republike nije poduzeo sve nužno potrebno da se uhiti i istraži nalogodavce tog politički motiviranog ubojstva nad vodećim članovima hrvatske demokratske anti-komunističke oporbe).
Što se tiče polaganja vijenaca predsjednika Josipovića, povodom Dana državnosti, na grobu Ivice Račana, i pred spomenikom „antifašistima“ (čitaj: komunističkih partizana, ili komunističkih antifašista), to je promašaj, jer Ivica Račan nije zaslužan za hrvatsku samostalnost, naprotiv, on i njegovih „40 hajduka“ je u Saboru Republike Hrvatske demonstrativno napustilo plenarnu sjednicu na kojoj je 25. lipnja 1991. godine donijeta deklaracija o hrvatskoj samostalnosti i državnoj nezavisnosti. Također, polaganje vijenaca 22. lipnja u šumi Brezovici je promašeno, pošto taj dan nije bio nikakav antifašistički ustanak, nego početak komunističke revolucije, nakon kojeg su uslijedili partizanski teroristički napadi na hrvatske civile na pruzi Sisak – Sunja kada su „narodni heroji“ iz redova Komunističke partije Hrvatske i KPJ pobili seljanke koje su na zagrebački Dolac nosile svoje „mlieko“. Dernek u Brezovici bio bi isto kao kad bi Amerikanci slavili obljetnicu terorističkog napada u Bostonu.
Pitanje je samo vremena kada će hrvatski politički narod progledati, da sa sebe skine ljagu koja mu se nanosi takvim sramotnim proslavama partizanskih obljetnica i ubojica. Ne smije se zaboraviti demontirati spomenik u Srbu koji je za vrijeme Sanaderove HDZ-vlade obnovljen, a s kojim se 27. srpnja slavi, doduše i za sada neslužbeno, četnički pokolj nad hrvatskim narodom!