Podučavajužći učenike jedne beogradske osnovne škole "da ne budu kao on", selektor srpske nogometne formacije Siniša Mihajlović rekao je da se bavi trenerskim poslom "da mlađe igrače naučim nečemu lepom". Recimo, ne odriče se prijatelja, kako je kazao Jutarnjem listu u razgovoru povodom gostovanja Srbije u Zagrebu (22. ožujka), makar on bio monstrum kakav je Željko Ražnatović Arkan, komandant srbijanske državne formacije koja je činila zvjerstva nad civilima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Donekle je razumljivo Mihajlovićevo prijateljstvo sa zlikovcem koji je njega i Dejana Savićevića "voleo više od ostalih", jer je plaćeni ubojica srbijanske Državne bezbednosti spasio od Srba njegovu (Mihajlovićevu) tetku, a mogao je' ladno da je zakolje.
Riječima nasilnika i etničkog čistača Mihajlovića: "Mnogo puta sam rekao da sa Arkanom nisam imao nikakve veze. Navijači Lacija su mu dali podršku, iako su mi obećali da to neće učiniti, zbog čega sam se sukobio sa njima. Bili smo samo sportski prijatelji. On je bio vođa Zvezdinih navijača dok sam tamo igrao, a ja nisam kriv što je mene i Deju voleo više od ostalih. Arkan je spasao život sestri moje majke, koju su Srbi zarobili, a on je spasao čim je video i to ću uvek ceniti. Ali da se razumemo, ubijalo se na obe strane, i mi i Hrvati. Niko nije čist i nedužan”.
Zlikovac je spasio tetku, Siniša se promjenio, da ga čovjek ne prepozna: “Naravno da ćemo pljeskati hrvatskoj himni. To je jedna od novina koje sam uveo. Pre su naši igrači zviždali tuđim himnama. A moja reprezentacija sada aplaudira. To je respekt! Tako je bilo od Španije nadalje, a na utakmici s Belgijom naš su primer prihvatili i navijači. Tako će biti i dalje, pa naravno i protiv Hrvatske. Kakva će biti vaša reakcija, u to ne ulazim, to će pričati o vama. Evo, u Makedoniji mi aplaudiramo njihovoj himni, a oni na našu raspale koncert zvižduka...”
Tako govori čovjek koji je iz reprezentacije izbacio Adema Ljajića, vrhunskog nogometaša, koji, nije se želio blamirati pred svijetom i otpjevati: “Iz mračnoga sinu groba/srpske slave novi sjaj/nastalo je novo doba/Novu sreću, Bože daj!/Otadžbinu srpsku brani/pet vekovne borbe plod/Bože spasi, Bože brani/moli ti se srpski rod”. Time se delegitimirao za nogometne zadatke, srbijanski ga je izbornik izbacio kao kriminalca, predlažući mu da se pokaje, popravi i zapjeva. Ljajić je ostao doslijedan i nije u reprezentaciji koja, fakat, zna tekst svečane pjesme. A selektor je toliki licemjer da se ne odriče usluga Miralema Sulejmanija koji ulazi u igru tek kada su himne već otpjevane.
Štimac je imao sasvim drugačiji pristup: "Što reći o čovjeku koji je u jednim srpskim novinama izjavio da bi samo mene mogao hladnokrvno ubiti. Nikada nije pitao gdje su mu prijatelji za vrijeme rata, a potpisivao je podrške Arkanu i dokazivao svoje velikosrpstvo, iako mu je majka Hrvatica. Ja sam njemu davno oprostio, ali nikada se s njim ne bih mogao grliti ili popiti piće", zaključio je ovu bljuzgavu epizodu Igor Štimac.
A Mihajlović, to je tek posebna priča o zlouopotrebi djece u nazočnosti vlasti, točnije ministrice sporta, savetuje osnovce, onako, djeci razumljivo, sjeća se školskih dana, kao da poručuje da od bitange teško može ispasti čovjek: "Kao igrač sam pravio gluposti, a sad bih voleo da pomognem novim naraštajima. U reprezentaciji Srbije postoje jasno određena pravila, koja svako mora da poštuje, a tako treba da bude i kod vas u školi. Zamislite da ste vi igrači, vaši profesori selektor, a direktor predsednik Saveza i svi znaju šta rade i kako treba da se ponašaju", poučio je klince organizaciji rada.
Sjetio se đačkog doba, pogrešno uvjeren da je odrastao: "Kao što ni talenat kod igrača nije dovoljan za uspeh, tako ni pamet nije dovoljna za dobar uspeh u školi, već mora da se radi, ali mora da se bude primeran i izvan škole. Eto, recimo, ja sam uvek bio odličan đak, a kako izađem iz škole, odmah se potučem". /E-novine/