U nedjeljnom Jutarnjem je ta inicijativa "uglednih" (što je pomalo upitno) liječnika popraćena poduljom panegirikom naslovljenom "STRUČNJACI: 'Liječnici koji odbijaju pobačaje neka traže posao u bolnicama koje će financirati Crkva'. U članku u novinama, pak, naslov je: "Mi smo protiv priziva savjesti. To je teror!"
Tu se zapravo kroz jednu podlu medijsku kampanju nastoji sotonizirati liječnike koji imaju priziv savjesti i koji ne žele uskratiti za život buduće ljudsko biće zato što se nekom tako prohtjelo te tendenciozno prezentirati kršćanske vrijednosti kao nazadne i nepoželjne, zanemarujući usto što nisu svi protivnici pobačaja ni vjernici ni kršćani. Pobačaj ovdje nije cilj, već sredstvo ideološke borbe. Pokretači inicijative su dr. Dubravko Lepušić (slika), dr. Gorjana Gjurić i dr. Jasenka Grujić-Koračanin.
Od samog naslova pa nadalje, u članku se iznose lažne i manipulativne tvrdnje. Prva od njih je već u nadnaslovu: "Prvo Hipokrat, onda Biblija"! Time se sugerira da Hipokratova zakletva obvezuje liječnike na pobačaj, dok ga Biblija zabranjuje. Oboje je međutim laž. Hipokrat u svojoj zakletvi, koja je bila i ostala temeljem liječničke etike jasno kaže: "Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda." Dakle, izvorna Hipokratova zakletva izrijekom zabranjuje liječnicima izvršenje pobačaja na zahtjev.
Ljudsko biće je genetski definirano i jedinstveno
Ta zakletva se kroz stoljeća mijenjala, no i današnja, "ženevska" iz 1948. je jasna: "Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti." Naravno, svatko može filozofirati o tome kad počinje ljudski život, no sasvim je sigurno da ne počinje sa završetkom 12. tjedna trudnoće. Ljudsko biće je genetski posve definirano i jedinstveno, neponovljivo u trenutku začeća. Njegov DNA se više nikad neće mijenjati. To je ujedno i trenutak u kom su budući mogući roditelji de facto obavili svoj izbor, pa je svaki naknadni "izbor" zapravo vrlo upitan s moralne strane. Da ne govorimo o nakaradnosti teze da žene trebaju imati pravo izbora, ali ne i liječnici koji bi trebali izvršiti nešto što osobno smatraju ubojstvom.
S druge strane, Crkva nije oduvijek, kako se sugerira, bila protiv pobačaja, niti je to stvar Biblije - u 13. stoljeću papa Inocent III. određuje da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom. Papa Grgur XIV. 1591. godine to potvrđuje i određuje da je dopušten u prvih 116 dana od začeća, što je nešto više od današnjih 12 tjedana. Tek papa Pio IX 1869. godine donosi odluku o crkvenoj zabrani svih namjernih pobačaja. Postoje brojne zemlje koje nemaju veze s bilo kakvom religijom poput Japana, gdje je pobačaj na zahtjev ograničen ili zabranjen. To nije tek stvar kršćanskog morala.
Bojni poklič ginekologinje
No čitava ta inicijativa se vrti oko dezinformacija i lažne argumentacije. "Bolnica kao javna ustanova koju svi mi financiramo mora ženama osigurati pobačaj kako zna i umije! Oko toga nema i ne smije biti kompromisa", glasi bojni poklič ginekologinje dr. Jasenke Grujić-Koračin prema onom kako je citirana u Jutarnjem listu (inače na priloženoj slici možete vidjeti kako razmišlja njihov admin koji uređuje komentare pod tekstom). "Postoje zakoni koji ženi jamče to pravo. Postoji i članak 20. Zakona o liječništvu, kao i Kodeks medicinske etike i deontologije, koji liječnicima dozvoljava mogućnost priziva savjesti, ali ih ne oslobađa obaveze da im interes pacijenta bude na prvom mjestu". I nastavlja: "Svi liječnici s prizivom savjesti, poput onih na Svetom Duhu koji masovno odbijaju raditi pobačaj, trebali bi raditi u konfesionalnim bolnicama koje će financirati Crkva, a ne javnim. Stoga tražimo da se se u Hrvatskoj osnuju konfesionalne bolnice i da se isključi pravo institucionalnog priziva savjesti u ustanovama koje obavljaju zdravstvenu djelatnost... Liječnička je obaveza temeljiti usluge temeljene na znanosti, a ne na dogmi".
Na stranu sad što je javno zdravstvo mnogo bolje funkcioniralo dok je bolnice vodila Crkva, koja ih je osnivala po Europi mnogo prije svjetovnih vlasti, i što takve bolnice obično i danas bolje funkcioniraju od državnih, tu je izneseno mnogo neistina i poluistina. Prešućeno je da liječnička etika i deontologija ničim ne obvezuju liječnika da obavi pobačaj na zahtjev, jednostavno zato jer trudnoća nije bolest i ukoliko ne ugrožava zdravlje majke ili ploda, ne proizvodi moralnu obvezu liječnika da intervenira. Isto kao što ne postoji obaveza plastičnog kirurga da vam ugradi treću sisu na zahtjev ili poveća grudi na broj 6, iako je to po zakonu dopušteno. Može, ako želi, ali ne mora ako se to kosi s njegovim uvjerenjima. Isto tako ne postoji nikakva zakonska obveza javne bolnice da izvodi pobačaje na zahtjev jer se oni ionako plaćaju i nisu stvar javnog zdravstva niti poreznih obveznika, već osobnog izbora. Zanimljivo je da, ako želite poravnati krivi nos kod plastičara, morate prvo na razgovor s psihologom, dok kod pobačaja nema takve obveze!
Pravo na priziv savjesti spada u ljudska prava
Dapače, sam je Ustav temelj za priziv savjesti! Članak 40. Ustava jasno kaže "Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja". Pravo na priziv savjesti spada u ljudska prava i temeljne slobode zajamčene međunarodnim dokumentima, u prvom redu Općom deklaracijom o ljudskim pravima (članak 18.) Ujedinjenih naroda i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 9.). Većina demokratskih zemalja daje pojedincu legitimno pravo na priziv savjesti, odnosno dopušta mu da ne postupi po zakonu ili pojedinoj njegovoj odredbi koja propisuje ponašanje protivno njegovoj savjesti. Pri tome je nužno da sloboda savjesti jedne osobe ne ugrožava ili isključuje prava drugih.
Pravo na priziv savjesti najčešće se veže uz medicinu, ali i služenje vojnog roka te nošenje i uporabu oružja. Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. U točki 1. ove Rezolucije, između ostalog, stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju. Uz pobačaj i eutanaziju, pravo na priziv savjest često se koristi u postupcima eutanazije medicinske oplodnje i sterilizacije. Dakle - ne samo da je tvrdnja da "svaka javna bolnica mora osigurati vršenje pobačaja" ordinarna laž - nego je istina da se po Rezoluciji VE niti pravnu osobu, dakle bolnicu, ne smije prisiljavati da vrši pobačaje na zahtjev! Jedino što liječnik mora je pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te uputiti ženu drugom liječniku iste struke. I ništa drugo. Sve drugo što se kao obaveza liječnika navodi od strane Inicijative je puka izmišljotina bez ikakvih zakonskih temelja.
I ne samo to, nego je izričito Ustavom i međunarodnim rezolucijama zabranjeno nekog šikanirati, diskriminirati ili sankcionirati zbog priziva savjesti, kao što predlaže troje "uglednih liječnika", koji bi "osnovali registar prizivača" kao neki stup srama i i odbijali im od plaće, pa im i dijelili otkaze! Takva inicijativa je ne samo protuzakonit i neustavan poziv na diskriminaciju, već i nemoralna i suprotna međunarodnima zakonima i konvencijama koji takvu diskriminaciju izrijekom zabranjuju! Usto, nelegalno je u ugovore o radu u javnim zdravstvenim ustanovama, kako se predlaže, stavljati liječnicima obvezu izvođenja pobačaja - jer takvi ugovori jednostavno ne bi bili u skladu s Ustavom i međunarodnim nadnacionalnim ugovorima i zakonima i predstavljali bi kršenje temeljnih ljudskih prava! Sloboda savjesti je temeljno ljudsko pravo: pobačaj je tek zakonsko pravo, nipošto ljudsko kako se pogrešno tumači.
Pobačaj nije ubojstvo?
Nadalje, dr. Grujić-Koračanin kaže: "Tražimo da se sankcioniraju oni koji pobačaj nazivaju ubojstvom, zato što to ubojstvo nije". Nejasno je misli li ona da bi se iz ljudskog fetusa, odnosno zigote, mogla roditi moruzgva? Uostalom, nije pravo pitanje kad počinje ljudski život: pravo je pitanje, koliko ga cijenimo i poštujemo? Ako ga stvarno cijenimo, onda uopće nije pitanje kad on počinje. Ako nerođeno dijete nije ljudsko biće, onda nikakvo opravdanje za pobačaj nije potrebno. Ako jest, onda niti jedno opravdanje nije dovoljno dobro.
Manipulativnost inicijative se očituje i u tome što troje liječnika namjerno i očito brka medicinski indiciran pobačaj, i onaj na zahtjev. Oni se pozivaju na slučaj stanovite indijke koja je urmla u Irskoj jer joj liječnici nisu htjeli obaviti prekid trudnoće pa je urmla od sepse. To je gruba manipulacija: pravo na priziv savjesti, naravno, ne postoji kad je prekid trudnoće medicinski indiciran i kad postoji opasnost za život majke, niti se itko na to poziva. To je jednostavno podmetanje: "Evo, žena može umrijeti jer vi odbijate vršiti pobačaje". Jako je bitno razlikovati pobačaje na zahtjev, što se priči inicijative kao termin uopće ne spominje, i one medinski indicirane. Sve se to trpa u isti koš, kako bi se navelo na zaključak kako liječnici koji odbijaju vršiti pobačaje na zahtjev odbijaju vršiti bilo kakve pobačaje i time ugrožavaju zdravlje žena! Oni tvrde da zbog toga "treba regulirati pravo na prizivi savjesti", no to je već davno regulirano i oni to znaju. Članak 20. Zakona o liječništvu (NN – 121/03 i 117/08) propisuje da se liječnik radi svojih "etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja ima pravo pozvati na priziv savjesti samo ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta." Dakle, pozivajući se na priziv savjesti liječnik može odbiti pacijentu pružiti medicinsku uslugu, samo ako time ne ugrožava prava pacijenta, a sve drugo je hrpa laži. I to nema nikakve izravne veze s vjerom, kako se sugerira, već - s uvjerenjima.
Dvostruki moralni standard
Tu valja primijetiti i da kod ideološki zatupljenih ljevičara uvijek postoje dvostruki moralni standardi, pa dok se se s jedne strane inzistira da liječnici moraju obavljati pobačaje na zahtjev, s druge se inzistira psihijatri ne smiju na zahtjev vršiti bilo kakvu terapiju nad bilo kim tko se iz bilo kog razloga ili bez razloga, želi riješiti homoseksualnih sklonosti: njima je takva praksa pak apsolutno nemoralna i neprihvatljiva, uz argumentaciju da homoseksualnost - nije bolest, i ne ugrožava zdravlje (ako izuzmemo znatno povećan rizik od AIDSA). Pa, nije ni trudnoća, zar ne? Ovdje "pravo na osobni izbor" po istom kriteriju očito ne važi. Pritom ne želim uopće ulaziti u diskusije je li homoseksualnost bolest ili ne i može li takva "konverzija homoseksualnosti" uopće dati ikakve rezultate ili se radi o pukom nadriliječništvu. Tek želim ukazati da se u jednom slučaju inzistira na osobnom izboru, s druge se negira mogućnost osobnog izbora onima koji to eventualno žele. Tim je ciničnije što u prvom slučaju izbor zadire u prava nerođenog djeteta, u drugom ni u čija prava.
Civiliziranost jednog društva treba prije svega mjeriti stupnjem zaštite najslabijih i najranjivijih pripadnika društva, u što svakako spadaju i nerođena djeca. Usto, novije britanske studije jasno ukazuju da četvrtina žena nakon pobačaja pati od nekog vida PTSP-a, i da je bitno povećana mogućnost psihičkih smetnji i depresija nakon namjernog pobačaja. Pobornici pak tvrde da nema dokaza da su psihički problemi žena koje su pobacile veći nego kod onih koje su rodile neželjeno dijete, no tu se opet postavlja pitanje čemu onda uopće pobačaj ako je nepopravljiva šteta za mentalno zdravlje već napravljena neželjenim začećem, kako god to završilo? Što je s mogućnošću davanja na usvajanje odmah po rođenju?
Nadalje, to što je nešto legalno ne znači da proizvodi obavezu za bilo koga. Alkohol i cigarete su na primjer legalni, kao i pobačaj na zahtjev, pa ne znači da ih svi kafići i trafike moraju prodavati niti da je opijanje ljudsko pravo, tek znači da nije kao takvo zabranjeno. Ne možete u ime svog zakonskog prava da pijete pivu tražiti da vam je posluže u McDonaldsu niti javnoj kuhinji. Nejasno je i koja "znanost" obvezuje liječnike na pobačaj na zahtjev. Znanost naime generalno smatra da život počinje začećem, a pobačaj na zahtjev se dozvoljava iz praktičnih razloga, ne moralnih.
Kriminalizacija pobačaja
Osobno nisam pobornik kriminalizacije pobačaja - iz jednostavnog razloga što bi to vodilo tome da neke žene pobačaj obavljaju kod kuće sa štrikaćim iglama ili kod raznih nadriliječnika što bi im ugrozilo život, no na ovakve inicijative kojima se želi pravo na izbor oduzeti liječnicima u ime "prava na izbor" svakako treba reagirati. Pobačaj nije nikakvo ljudsko niti ustavno pravo, čak niti u Americi. Jedini valjan argument u korist legalnog pobačaja je da je on bolji od mogućeg čedomorstva. On se izravno kosi s temeljnim ljudskim pravom, a to je pravo na život. Uostalom, ne smatram niti da prostitucija treba biti kriminalizirana iz istih razloga - da žene koje se njome bave dobiju zdravstvenu i zakonsku zaštitu - pa svejedno prostituciju ne smatram ljudskim pravom već tek nečim za što bi iz praktičnih razloga bilo bolje da je legalno - kad se već ne može iskorijeniti. Kao što pravo nije uvijek isto što i pravda, isto tako ni ono što je dozvoljeno nije uvijek moralno. Stoga je posve u redu, ako je pobačaj i legalan, raditi na tome da se broj pobačaja što više smanji, a ne ih poticati i mlatarati njima kao nekim svetim gralom emancipacije žena. Treba educirati o tome da otići na pobačaj nije kao popiti čašu vode! To može i te kako ostaviti traume za cijeli život. O "pravu na izbor" treba razmišljati prije.
Na kraju, dojam je da cijela inicijativa zapravo više antikatolička nego pro-choice: u priču se uporno gura Biblija koja s tim nema veze, kao niti religija kao takva. Ispada da osoba koja nije katolik, ili je čak potpuno ireligiozna osoba, ne može niti smije smatrati da je pobačaj nešto loše. To je potpuno pogrešna premisa koja dovodi do zablude da su samo nekakvi 'zatucani katolibani' protiv pobačaja i time se stvara bespotrebna i nepoštena društvena podjela na ideološkoj osnovi.