Novi pokušaj veleizdaje od Ne-uma

Zajednički smo održali posebnu konferenciju za tisak protiv ratifikacije Sarajevskog ugovora, a ja sam u Večernjem listu objavio Otvoreno pismo protiv ratifikacije.

Nakon toga smo među saborskim zastupnicima počeli „agitirati” ili lobirati protiv ratifikacije, pa smo na kraju u našem naumu i uspjeli, jer smo protiv Sarajevskog ugovora dobili dvojicu presudno važnih „lobista”, Neretvanina Luku Bebića i Dubrovčanina Franu Matušića. Oni su, uz našu skromnu pomoć, uspjeli "nevjernog" Sanadera uvjerili da Ugovor povuče iz saborske procedure. Iz tadašnjih razgovora sa Sanaderom doznao sam da su mu njegovi “stručnjaci” za granice rekli da u tom Ugovoru nema ničega spornog. Tako će, pokazat će vam čitanje ovog osvrta, tvrditi i negdašnji „šef diplomacije” dr. Mate Granić.

Kako se povijest još jednom ponavlja kao farsa, jer Zoran Milanović i dr. Vesna Pusić ponovno inzistiraju na ratifikaciji Sarajevskog ugovora, a predsjednik VRH-a javno tvrdi kako se sa susjedima ne želi svađati zbog „dva (morska) kamena”, mislim da je vrlo važno da još jednom ponovim argumentaciju protiv ratifikacije Sarajevskog ugovora Izetbegović-Tuđman. Uz ovu poruku ili kletvu sadašnjim saborskim zastupnicima: Ruka vam se osušila, ako je podignete za ratifikaciju sporazuma koji na pravdi Boga drugoj državi ustupa ono što je sedam stoljeća bilo – hrvatsko!

Moja kolumna objavljena u Večernjem listu 23. studenog 2005. godine

Prošlog je četvrtka Vlada uputila Saboru na odobrenje (ratifikaciju) Ugovor o državnoj granici koji su Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska potpisale u Sarajevu davnog 30. srpnja 1999. godine. S osjećajem neskrivene radosti i optimizmom, predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader tom je prigodom kazao: “Taj je ugovor dokaz da susjedi, kad to žele, mogu riješiti sva pitanja, pa i pitanje granica”.

Osobno nisam, s dobrim razlozima, uopće sretan što nam Vlada na odobrenje šalje ugovor o granici koji nije pravedan i koji zasigurno neće dobiti moj glas, a, nadam se, neće dobiti ni potrebnu (dvotrećinsku) saborsku većinu.

Naime, od impozantnih 1.001 kilometra kopnene i morske granice s BiH, spornih je tek oko kilometar kopnene i nekoliko kilometara morske granice. Zbog površnosti i loše pripreme našega pregovaračkoga tima, kojim je predsjedavao brigadir Željko Dobranović (ministar je vanjskih poslova u to doba bio dr. Mate Granić), susjednoj smo državi – bez ikakvoga povoda, razloga, naknade i objašnjenja – ustupili: Pontu Kleka (oko 800 metara dugi rt poluotoka Klek), tri otočića, odnosno morske hridi – Veliki školj, Mali školj i Lopatu te pripadajući dio mora i podmorja.

Veliki i Mali školj postali su dijelovima Dubrovačke komune pradavne 1333. godine i od tada pa sve do 1999. godine, punih 666 godina, pripadali su nekoj od država kojih je Republika Hrvatska pravni slijednik. U budućnosti, ako Sabor potvrdi ugovor o granici, ti bi škojići trebali pripasti Bosni i Hercegovini. Slična, zla, sudbina očigledno čeka i Pontu Kleka: ona je postala dijelom Dubrovačke Republike 1399. godine.

Punih je, dakle, 600 godina bila vlasništvo država kojih je naša zemlja zakoniti nasljednik, a uskoro bi, također, trebala biti dio teritorija BiH. Unatoč silnoj dokumentaciji koja potvrđuje neospornu pripadnost tih “spornih” prostora (i mora) Hrvatskoj, glavni je pregovarač Željko Dobranović ovako objasnio razloge njihova bešćutnoga prepuštanja susjednoj državi: “Mi nemamo dokumenta koji pokazuje da je Ponta Kleka ikada bila u Hrvatskoj.” (Slobodna Dalmacija, 15. rujna 1999.).

Veliki broj dokumenta i argumenata za saborsko odbijanje odobravanje Ugovora o državnoj granici s BiH objavljen je u knjizi “Hrvatska granica na Kleku”. Tu je knjigu objavila skupina autora (Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić 1999. godine (u Dubrovniku) kao znak protesta protiv površnosti i neznanja hrvatske Vlade i njenih šeprtljavih pregovarača.

Koliko mi je znano, autori su knjigu prije šest godina dostavili svim saborskim zastupnicima te svim članovima tadašnje Vlade i predsjedniku Republike.

Iako se sastav Sabora bitno promijenio i premda dr. Ivo Sanader zna glasački “pripitomiti” HDZ-ove zastupnike, svejedno mi se čini da ratifikacija itekako spornog ugovora o granici ovoga puta neće proći. Jer svaki razuman zastupnik zna da onaj koji “proda” svetu hrvatsku zemlju ili more, mora računati na dobro pamćenje i prezir dubrovačko-neretljanskog stanovništva koje je punih 600 godina (Pontu Kleka) i 666 godina (Mali školj i Veliki školj) sačuvalo u hrvatskom vlasništvu.

Dragi Slavene, osim „Informacije o pregovorima o državnoj granici između Republike Hrvatske i BiH” želim ti ukazati na nekoliko važnih činjenica. Prvo, prema odluci Badinterove komisije čl. 3 republičke granice postaju državne granice.

Drugo, glavni kriterij za određivanje granične crte nisu „povijesni”, nego „tko je vršio administrativnu vlast na određenu teritoriju na dan proglašenja nezavisnosti”, te da je „katastarski kriterij, vrlo važan, ali na drugom mjestu.

Svi ostali kriteriji su manje važni. Treće, zadnjih 30 godina građani su na području Kleka, tzv. Turskog repa plaćali porez Neumu.  Katastar za dva mala otočića (hridi) je bio dvojni, istina hrvatski puno stariji, preko 600 godina, a BiH oko 30 godina. Radi svega toga upozoravam na osjetljivost problema i potrebu da se Hrvatska temeljito pripremi na nove pregovore s BiH. Nikakvi unutarnji sukobi neće pomoći Hrvatskoj u pregovorima sa BiH, nego samo temeljita priprema i dobra diplomacija.

S poštovanjem, Tvoj

Privitak:

O državnoj granici između Republike Hrvatske i BiH – pismo Mate Granića.
Slaven Letica  l savjest.com