Obitelj Popović održava posljednju dubrovačku betulu (FOTO/VIDEO)

Kruh se peče u maloj peći u kuhinji „Škole“ još od 1996. kada je Dinka prvi put otvorila poznati buffet želeći slijediti tradiciju bivšeg ugostiteljskog objekta Peline. No, „Škola“, od kada je skromno otvorila vrata prije više od šesnaest godina, stvorila je svoj brend poznat turistima iz cijelog svijeta. Pečenim kruhom po Dinkinom receptu, pršutom koji se nabavlja uvijek kod istog proizvođača, domaćim sirom od kozjeg, kravljeg i ovčjeg mlijeka koji se uzima uvijek kod iste gospođe. Nude se srđele, jaja i paprike. Skroman menu, ali probranih okusa za kojim gosti lude.

„Prije nego što smo 1996. godine otvorili Školu ovaj je prostor bio osam godina zatvoren. Jedno vrijeme se prodavao kruh koji se nije ovdje pekao, bilo je poput butige od kruha“, govori Dinka. Nakon što je u ratu propala UTP Ragusa raspisan je natječaj u kojem se zaposlenicima u zamjenu za neisplaćene plaće nudi najam za prostore u Ragusinu vlasništvu. Dinka je u tom prostoru, prije Raguse, jednu zimu radila i za nj su je vezivale lijepe uspomene.

„Htjela sam prostoru vratiti duh Pelina, po sjećanju sam napravila klupe, šank dosta sličan. To je izgledalo jako primitivno, ali ljudi su to voljeli“, priča Dinka koja je na početku svoje ugostiteljske karijere dobila mnogo podsmijeha zbog svojih ideja. Dok je ona započinjala svoj put u „Školi“ umjesto sendviča od domaćeg kruha sa pršutom i sirom bili su moderni sendviči u foliji, hot dogovi i prostori uređeni mramorom i mesingom. „Sjećam se prvog lijepog trenutka kada sam otvorila. Nije mi bilo lako, u Ragusi dugo nismo imali plaću mislila sam Bože moj što ću sada? Došao je jedan čovjek i rekao: Gospođo, sjećam se da sam prije 10 godina tu jeo sendvič, jesam li pogriješio ulicu?“ prisjeća se Dinka. „Ja kažem niste, sva sam bila sretna, on nije znao da je prvi čovjek koji je ušao u buffet i pitao sendvič. Tri godine sam jako skromno poslovala. Nisam nikome bila dužna, ali nikoga nisam mogla ni zaposliti. Malo je ljudi tada cijenilo domaću hranu. Mogla bih reći da su bili pomalo „obijesni“, ali nisam htjela odustati. Mnogi su mi predlagali otvaranje kafića kako bi zaradila velike novce, ali to mi nije bilo bitno“.



No, vrijeme je prolazilo i u „Školu“ su počeli dolaziti naši ljudi koji žive u svijetu, pisali obitelji Popović i slali im prijatelje u buffet. U toj dubrovačkoj betuli osjećali su se kao doma. Tako je počela njihova slava.
„Da nije naših starih koji su poštovali tradiciju i svaku večer dolazili, sjećali se Pelina ne bi uspjeli. Ljudi su se ovdje osjećali kao doma i to je jako važno. Uspjeli smo vratiti duh gradske betule. Danas u kafićima ne možeš ni komunicirati, a mi smo uspjeli vratiti ljude u betulu“, priča Milo, Dinkin suprug.

Markirali učenici i roditelji kako bi došli u Školu

„Vratili smo roditelje koji su ovdje dolazili i tako je buffet dobio ime. Najprije su dolazili njihovi i đaci koji bi obružali i ovdje sjedali do sitnih noćnih sati. Tu su padale zafrkancije jer je betula imala školske klupe, a kad bi došli doma pitali bi ih gdje su bili, a oni bi rekli – u „Školi““.

Uskoro su i sami roditelji prihvatili običaj svojih đaka, a budući je bio običaj da očevi idu na roditeljski sastanak uglavnom su završavali u betuli. „Ima jako puno šala na račun toga kako se tko doma izvlačio“, govori Milo.

Dinka je tada promijenila naziv betule u Školu i sa suprugom krenula stvarati brend Škole. Jedini u Gradu prave domaći kruh, a ni u ludilu gostu ne bi prodali tuđi kruh. U „Školi“ se uvijek pazi kako bi bilo svježeg kruha, a tuđi kruh ne žele prodavati ni na zahtijev. „Jedna je gošća željela da kupimo kruh jer ga taj trenutak nismo imali, ja nisam pristala na to jer nije bitna zarada nego prodaja vlastitog proizvoda, rekla sam ne dolazi u obzir“, govori Dinka na čuđenje gošće koja je možda bila spremna dati i koju kunu više.

„Ljeti nam se dogodi da ne stignemo ispeći kruh, ali naši gosti se rasporede, tome su najpredaniji Japanci. Dogovore se pa ih nekolicina pođe na zidine, a dio ostane u Školi. Kad jedni završe zovu druge. Ako se dogodi da ih ne uspijemo poslužiti bude im jako žao“, govori Dinka i dodaje da ponekad i troje dobije jedan sendvič.

Sve su to čari dubrovačkog ugostiteljstva „starog kova“, vjerojatno jedinog preostalog u Gradu s motom da nije važna stihijska zarada od koje će se jednu sezonu živjeti luksuzno, a drugu krpati kraj s krajem.

„Ne mogu mnogo o tome reći jer tako ne radim, ali vjerojatno je to sada hit. Mi principe Škole nećemo mijenjati i voljela bih da Dubrovnik ima mnogo naših stvari za prodati i ponuditi, primjerice kada bi restorani prodavali samo našu hranu tradicionalne recepture“, govori Dinka.

Prvo ljubav, pa tek onda zarada

Dok stariji ugostitelji takve „principe“ ne razumiju jer, poput Dinke i Mila, ne gaje ljubav prema poslu. Poznato je da mnogi su se mnogi novopečeni ugostitelji bacili na lov za zaradom koja se gubi već nakon nekoliko godina. „Ako poslu pristupate s ljubavi vi ćete onda raditi lakše cijeli dan i opet sutra, a ako se nešto ne radi s ljubavlju bolje se toga ostaviti“, govori Milo o uspješnosti u poslovanju.

Također, ovom bračnom paru nije palo na pamet da prošire ponudu kako bi više zaradili, dodaju još jednu peć da bi mogli proizvesti više kruha, više stolova i stolica i slično. „Ne mogu se pojesti dva objeda pa ih nećeš ni pojesti“, objašnjava Milo narodnom mudrošću moto pod kojim ugostiteljski obrt Škola godinama stvara brend poznat turistima u svijetu.
Turisti su spremni čekati i po sat vremena na suncu kako bi dobili sendvič

„Amerikanci su nas prvi stavili u svoj poznati vodič Let's go! još 2001. godine“ priča Dinka i dodaje koliko je bila iznenađena time. „Mislila sam da će mi poslati račun, jer tko će me negdje mukte staviti?“. Zatim su uslijedili Talijani, Francuzi, Šveđani, Japanci, sve gosti koji dolaze u Grad s vodičem i čitaju o njima. Turistički agenti u Školi nalaze ponudu kakve u Gradu nema.
„Kruh kad ne uspije, neću ga ni prodati. Moram brzo ispeći drugi i srediti da bude kako treba. Kruh nam je najvažniji. Treba ga osjetiti pod rukom. To je praksa i već na pogled znam je li kruh dobar“, govori Dinka. „Domaći“ ljudi već u osam ljeti čekaju sendvič koji sa sobom nose na kupanje.

No, Dinkina i Milova priča o ugostiteljstvu nije jednostavna. Poslovanje je dolazilo u krizu, a poratno vrijeme u kojem su započinjali nije bilo lagano nikome pa ni njima. „Bilo nas je strah. Dinka je ostala bez posla, ja sam bio u ratu i razbolio sam se. Baš smo bili u škripcu“, priča Milo. „Nisam imala izbora, ali uvijek sam razmišljala da mora biti netko tko će ovo voljeti. Nema čovjeka koji ne voli pršut i kruh i kad se to sastavi mora biti netko tko će to jesti. Nisam pošla za zaradom, ali sam znala da ću imati plaću i da ću nekako moći živjeti. Moglo se dogoditi i drugačije, ali hvala Bogu tu smo ostali unatoč svemu, što nas još čeka ne znamo“, dodaje Dinka. 2003. također je bila krizna. „10 puta su nam popisivali sve što imamo i htjeli nas izbaciti, ali se nisam dala – rekla sam, možete sve izbaciti skupa sa mnom, ali ja ne idem“, priča Dinka.

Škola u poeziji Luka Paljetka

Dubrovački pjesnik Luko Paljetak upravo je u Školi pronašao inspiraciju za svoju pjesmu prije dvije godine. „Luko je živio na Prijekome i bio je naš stari gost. Davno je rekao da će o nama napisati pjesmu, ali smo to zaboravili. Godine su prolazile i jedan dan je samo došao i rekao – napisao sam!“, prisjeća se Dinka. Naravno, feštalo se, jer pjesmu je uglazbio Đelo Jusić, a otpjevala Klapa Ragusa. Taj dan više od 500 posjetitelja dobilo je Školinu svjedodžbu. Plan je bio da će se svake godine slaviti, ali se zbog zatvaranja Talira odgodio, jer bez Talira ulica nije ista.

Ulica prepuna kontroverzi

„Baš smo kao ukleti. Svi koji su došli između nas i Talira misle da zbog nas nemaju posla i kako mi njima uzimamo goste.“, govori Dinka. Antuninsku su proslavili Škola i Talir. „Tužna je ulica od kad nema Talira, nemate se našem čeljadetu javiti, prije toga svaku minutu sam izlazio i govorio Adio, Doviđenja i Kenova, sada mi svi nedostaju i Frano“, govori Milo. Popovićima to ne znači  ništa za dobit u poslu, ali je Frano bio prvi koji im je poželio dobrodošlicu u ulicu, a kad je prije 30 godina Frano otvarao Talir, Dinka je radila u tadašnjim Pelinama.

Osim slike sunca koje je obišlo svijet, na zidu Škole već se godinama skupljaju novčanice koje ostavljaju gosti. Tu su stare novčanice svih svjetskih valuta, Milov mini svijet, a nema dana da se ne naprave barem jednu fotografiju sa turistima koji imaju svakakve zahtijeve. „Jedan gost iz Kanade, kojem je pekarski obrt struka, zamolio nas je da ispečemo kruh da ga odnese doma. Poslao nam je slike i pismo koje su nam kasnije donijeli njegovi prijatelji“, govori Dinka.

Dinkine recepte željeli su probati i u Zagrebu, a nudili su joj i poprilično velike novce da oda svoj recept od kruha i pođe u Zagreb raditi. „Godišnje toliko ne okrenem koliko su mi nudili, ali oni ne znaju da tu nema toliko zarade. Sve treba biti prvoklasno. Čim se počne šarati gotovo je“.

To je i razlog zbog kojeg Popovići „Školom“ održavaju dubrovačku ugostiteljsku tradiciju. Kvaliteta, domaća ponuda, tek nekoliko stolova i domaća atmosfera u objektu. Jedini preostali takav objekt za razliku od mnogih slijedit će još dugo svoje principe nauštrb velikih novaca i stihijske zarade.


Pogledajte VIDEO ekipe Kenova.info i PortalOka.