Prvi dojmovi o filmu “Neprijatelj naroda”, autorice Višnje Starešine, vezani su uz njegove najemotivnije dijelove. I nakon izlaska iz kina prate vas suze Ratka Mlinarića, koji je kao šesnaestogodišnji dječak dopratio svog oca Jeronima, općinskog bilježnika zagrebačke Općine Remete, do mjesta egzekucije u susjednim Gračanima, ne znajući kamo ga vodi, a potom noćima sanjao da ga otac doziva iz logora – u Sibiru. Niti Ratka život nije mazio: vječito sumnjiv, još kao student četiri godine po zatvorima kao politički zatvorenik, stalno na oku Udbe, stalno progonjen i marginaliziran od komunističkih vlasti. I sve je to podnosio stoički, čak s primjetnim prkosom prema režimu. Ali kada danas kao 85-ogodišnji starac uzalud traži da se iskopaju kosti njegova oca ispod barake izgrađene na mjestu masovne grobnica u Gračanima, prekaljenom političkom oporbenjaku i danas drhti glas. Prati vas nemir Ljerke Ognjanovac, koja je kao desetogodišnja djevojčica pazila da se mama-učiteljica ne izgubi na satu tražeći tatu, na karti Sibira, da bi kasnije doznala kako taj trag završava u Jazovki. Tata je bio učitelj, zborovođa, ugledni Žumberčanin, civil, kao i svi “nestali” o kojima govori film. Prati vas gotovo dječja naivnost prekaljenog fotografa i bonvivana Vladimira Novaka, podrijetlom iz imućne varaždinske obitelji, koji nakon desetljeća života na visokoj nozi u Los Angelesu i Holywoodu vjeruje kako bi po okrhnutom zubu i danas prepoznao lubanju svojeg brata, kojeg je odvela OZNA nekoliko dana prije mature 1946. godine i otad mu se izgubio trag. Samo su obavijestili majku da je negdje strijeljan kao neprijatelj naroda. Prate vas suze Andrije Hebranga, kakvog dosad niste vidjeli. A čak i oni koji vjeruju da su znaju baš sve o političkoj i fizičkoj likvidaciji njegova oca, istaknutog komunističkog lidera Andrije Hebranga starijeg, ostanu osupnuti koncentracijom i okrutnošću represije prema obitelji Hebrang. Nasuprot njemu, mirnoćom i staloženošću kojom govori o “nestanku” svojeg oca Vladimira Mrzljaka i o danima internacije svojeg praujaka blaženog Alojzija Stepinca, plijeni biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak.
Beskrajna i duga čekanja
Ne možete, dakako, zaboraviti kćeri nestalog pjesnika i tajnika Društva hrvatskih književnika Vinka Kosa: naglašeno emotivnu akademsku slikaricu Veru Kos-Paliska, i prividno suzdržanu šansonijerku i kantautoricu Ladu Kos, kojoj je rani komunizam oduzeo oca, a razvijeni karijeru koju svojim osebujnim talentom zaslužuje, a današnji postkomunizam ju je zabetonirao u tom stanju. No njezine šansone, u kojima je metaforički opjevala Bleiburg i križne putove, nestanke i duga, beskrajna čekanja na poseban način ocrtavaju svjedočanstva žrtava komunističkog režima.
Zapečaćen prizorima iz Hude jame, prvi emotivni udar filma na gledatelja je toliko snažan da tek naknadno shvatite kako ste zapravo vidjeli duboko politički film, umotan u jake emocije, u kojem je preko žrtava razobličen sustav komunističke represije u svojoj srži, a da nitko nije opsovao Tita niti upro prstom u njega kao ratnog zločinca. Spoznaju o prirodi režima osobito vješto iznose dr. Ivo Banac, slovenski povjesničar i istraživač masovnih grobnica Mitja Ferenc, i istraživač arhiva Udbe Roman Leljak.
“Svjedočenje ljudi koji su bili žrtve represije i priča o komunizmu kao sustavu represije su zapravo jedna te ista priča. Ako ne pokažete sustav, priča o žrtvama nije potpuna, a bez svjedočenja žrtava priča o sustavu represije nije uvjerljiva” – kaže scenaristica i redateljica filma Višnja Starešina, najavljujući kako će se nakon uspješne premijere potruditi da film vidi što više ljudi. Kako saznajemo, u pripremi je DVD koji će biti predstavljen već sljedećeg tjedna, planiraju se daljnje projekcije diljem Hrvatske, a bude li zanimanja i u inozemstvu. No, Starešina naglašava kako nije dovoljno samo vidjeti film, već je potrebno i razgovarati o njemu, otvarati dalje teme koje su u “Neprijatelju naroda” tek odškrinute, širiti prostor utvrđivanja činjenica, spoznaje istine i slobode. Osobito joj je stalo da film vide mladi, koji su, kako kaže, na dosadašnjim probnim projekcijama izrazito dobro reagirali na film, pokazali iznimno zanimanje. O tome može posvjedočiti jedna gotovo anegdota koju je na svečanoj premijeri u Kaptol centru zapazio pisac ovog teksta: među brojnim uzvanicima, koji bi se mogli podvesti pod zajednički nazivnik hrvatska građanska i intelektualna elita, bilo je i dosta mladih. Zapazio sam mladića od dvadesetak godina koji je u kino dvoranu ušao onako “cool”, s velikom kutijom punom kokica. Primijetio sam ga i na izlasku iz dvorane, nakon projekcije: dečko je, potpuno šokiran, i dalje nosio tu kutiju, jednako punu kokica, koje su se u gužvi rasipale po podu.
No, kad se ti prvi emotivni dojmovi slegnu, razmišljanje pobuđuju dokumenti i slike iz ovog filma koji govore o ciljanom odsijecanju glave hrvatskom narodu, o dekapitaciji inteligencije, nacionalne elite.
Hrvatski književnici suradnici okupatori
Autoru ovog teksta u osobitom su sjećanju ostali dokumenti o “osudi” pjesnika i pjesnika za djecu Vinka Kosa koju mu je izrekao neki “ispravni” kolega književnik iz Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Nepoznat netko, i sam član tadašnjeg Društva hrvatskih književnika, je kao predstavnik novih komunističkih vlasti svrstao 99 članova Društva hrvatskih književnika u kolaboracioniste (62) i fašiste (37). Među fašistima je dakako i Vinko Kos, pisac i pjesnik za djecu i odrasle, autor koncepta cjelodnevne skrbi za djecu Dječji grad, iz kojeg su nove vlasti kasnije razvile Pionirski grad, i tajnik Društva hrvatskih književnika. Od književnika koji su nastavili pisati u novome režimu među fašistima možete naći primjerice i Stjepana Mihalića, Gustava Krkleca, Milana Begovića, Orešković – vjerojatno Ružicu – jer se sastavljač popisa nije zamarao imenima. Gotovo dvostruko je dulji popis suradnika okupatora, među kojima su najpoznatiji: Dobriša Cesarić, Tin Ujević, Marija Jurić Zagorka, Nikola Šop, Oto Šolc, Jagoda Truhelka… Ali to nije sve. Za njih 35 nepoznati je kolega rukom ispisao grijehe i prijedloge kazni. Vinka Kosa je upisao kao “šefa ustaške mladeži”, a prijedlog kazne je – “zauviek”. Za Mariju Jurić Zagorku predložio je “samo” petogodišnju robiju zbog “uske suradnje s ustašama”. Na temelju te stručno-cehovske preporuke, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača je Vinka Kosa proglasila krivim, jer je “stvarao i podizao protunarodni ustaški duh kod nevine hrvatske mladeži”. Među inkriminiranim djelima je i osam pjesama: “Na groblju”, “Rujan”, “Kipar”, “Liepa djevojka”, “Širina utjehe”, “Osamljenost”, “Mati zemlja Međimurje”, a usto je napisao i igrokaz za djecu “Dužnosnik”. Vinko Kos je otišao s kolonom koja se iz Zagreba povlačila prema Bleiburgu i nestao negdje na tom bleiburškom putu. “Zauviek”, baš kao što je to preporučio njegov anonimni “kolega književnik”. Ali tu počinje sljedeća epizoda o totalitarnoj represiji sustava, o sustavnoj sječi inteligencije – “glave” hrvatskoga naroda: oni koji su ostali i preživjeli morali su nastaviti pisati kako bi živjeli, da im anonimni “ispravnomisleći kolega” ne bi u karakteristiku upisao – “zauviek”. A danas se eto čudimo zašto Hrvatska nema nacionalnu elitu, nacionalnu inteligenciju, što još uvijek ima glavu u okovima?