Posljednjih dana gledamo kako rijeke izbjeglica iz Sirije, Afganistana,... pokušavaju ulaskom u neku od europskih zemalja osigurati budućnost sebi i svojoj djeci. Nevini ljudi stradavaju zbog krvavih sukoba, neimaštine i neljudskih uvjeta života, a toliko su očajni da kreću na put unatoč nesigurnosti koja ih čeka tijekom njega.
I najveće nogometne zvijezde pridružile su se u podršci izbjeglicama, pa ih je samo posljednjih dana podržao Lionel Messi, Real Madrid daje im milijun eura, a Thiago Alcantara u Münchenu im je darovao odjeću, lopte..., te izjavio:
"Moramo im pomoći koliko god možemo. I što god napravimo, neće biti dovoljno da imaju normalan život kakav zaslužuju."
Upravo je jedan takav izbjeglički val Europu, posebice zapadnu Europu pogodio i devedesetih godina 20. stoljeća. Tada je tijekom procesa demokratizacije bjesnio rat u nekoliko država Afrike, ali i u bivšoj Jugoslaviji. I tada su roditelji s malom djecom napuštali domove u potrazi za boljom, sigurnijom budućnošću, a kada danas pogledamo u tom smjeru vidimo da je nogomet bio jako bitan aspekt u cijelom procesu socijalizacije. Europske su zemlje pružile kvalitetne uvjete rada mladim igračima, koji možda sada i ne bi bili tamo gdje jesu da nisu prošli kroz svu izbjegličku torturu.
Upravo je prostor bivše Jugoslavije jedan od onih koji je tijekom 90-ih godina prouzročio najveći broj migracija. Bjesnio je rat, a najgore je bilo u Bosni i Hercegovini odakle je, prema službenim podacima, izbjeglo 2,2 milijuna ljudi.
Veliki je broj sadašnjih reprezentativaca BiH bio među tim ljudima, ali ne i
Edin Džeko, kapetan zmajeva koji je djetinjstvo proveo u ratnom Sarajevu i kao šestogodišnjak preživio masakr djece u sarajevskom naselju Otoka.
"Sjećam se da sam puno plakao kao dijete jer je svakog trenutka postojala mogućnost da te netko ustrijeli. Majka mi je spasila život kada mi jednom nije dopustila da igram nogomet s prijateljima na livadi. Par minuta kasnije granata je pala na tu livadu i mnogi moji prijatelji su poginuli, prisjetio se jednom prilikom Džeko svojih ratnih dana u Sarajevu.
Džeko je umjesto u prestižnim akademijama svoj zanat brusio na betonskom pločniku koji je bio prepun rupa od granatiranja. I uspio je! Dom i obitelj je napustio kao 18-godišnjak kada se zaputio u Češku gdje su mu treble samo dvije godine da svojim igrama privuče pažnju Felixa Magatha i Wolfsburga, ostalo je povijest...
Za razliku od Džeke, svoje su domove u Bosni i Hercegovini u ratnim godinama morali napustiti Asmir Begović, Vedad Ibišević, Haris Medunjanin, Dejan Lovren, Vedran Ćorluka i Mario Stanić.
Begović je kao četverogodišnjak protjeran iz rodnog Trebinja, s obitelji se najprije zapustio u Njemačku, a potom i u Kanadu gdje je igrao i za mlađe nacionalne selekcije. Karijeru je izgradio kroz engleske klubove koji su ga doveli i do državnog prvaka Chelseaja.
"Bio sam dijete, ali znam da su gradovi u mojoj zemlji bili bombardirani , a ljudi se se morali kriti pod zemljom," rekao je Begović prošle godine u intervjuu za britanski Independent.
Svoje rodno mjesto je morao napustiti i
Vedad Ibišević. Vedo je rođen u Vlasenici u kojoj 2012. godine nije bilo ratnih sukoba, ali bošnjačkim stanovnicima život nije bio nimalo jednostavan. U ratnim je godinama ubijeno blizu 3000 Vlaseničana , a među njima je i Vedin djed.
"Majka je u šumarku blizu kuće za mene i sestru iskopala jamu, široku i dugačku oko metar, a duboku pola metra. Izgledala je baš kao grob. Jednog jutra nas je odvela na to mjesto koje je bilo prekriveno plahtama i jastucima, i rekla nam da se sakrijemo. Tog su jutra u našu ulicu došli srpski vojnici. Čuli smo viku, psovanje i obijanje kuća. Moj najvažniji zadatak je bio spriječiti trogodišnju sestru da zaplače. Da su nas čuli i pronašli, sasvim sigurno bi nas odveli u logor," prisjetio se rata Vedo prošle godine u intervjuu za ESPN.
Majka je naposljetku u zamjenu za kuću 'kupila' izlaz iz Vlasenice i dopuštenje da otputuju u Tuzlu gdje je Vedo krenuo igrati nogomet. Kako ni nakon rata nije bilo normalnog života obitelj je otputovala u Švicarsku, a potom u Sjedinjene Američke Države. Vedada je uspješna karijera kasnije odvela i do Francuske i Njemačke.
Haris Medunjanin je sa majkom i sestrom izbjegao u Nizozemsku. Imao je sedam godina kada su se 1992. godine uputili iz opkoljenog Sarajeva. Otac mu je ostao u BiH gdje je ubrzo i umro.
"Ništa nismo imali, bez ičega smo izišli iz Sarajeva, a mama je opet pronalazila neke stvari, ja ne znam odakle. Ja sad igram za njih, da one budu sretne, ja sam na drugom mjestu," prisjetio se tijekom jednog intervjua Medunjanin koji je igrao za mlađe reprezentativne selekcije Nizozemske. Od 2009 godine nosi dres rodne Bosne i Hercegovine.
Iz Sarajeva je baš poput Medunjanina izbjegao i
Mario Stanić. Mario je imao 20 godina kada je krenuo rat, te je odmah 1992. godine morao bježati preko Save u Slavonski Brod. No nije dugo trebao čekati na igrački angažman jer je iste godine zaigrao za tadašnju Croatiju.
S teritorija Bosne i Hercegovine sa svojim su obiteljima morali bježati i Dejan Lovren i Vedran Ćorluka.
Lovren je rođen u Kraljevoj Sutjesci, malom mjestu u srednjoj Bosni, a njegova je obitelj na početku rata izbjegla u Njemačku.
Ispostavilo se da Njemačka ipak nije njihova zemlja spasa jer su se uskoro zbog neispravnih dokumenata morali iseliti. Odlučili su se nastaniti u Karlovcu. Prve je nogometne korake napravio sa sedam godina, a u osmom je razredu osnovne škole dobio ponude Dinama i Zagreba.
"Preselili smo se radi moje sigurnosti. Bio sam sretan u Njemačkoj, ali jednog su nam dana rekli da se moramo iseliti jer nismo imali ispravne dokumente. Ponovni početak je bio težak - nova škola, novi prijatelji. Mama je radila za minimalac, a tata nije mogao naći posao," ispričao je Dejan Lovren prije nekoliko godina.
Vedran Ćorluka se ove zime nakon 22 godine prvi puta vratio na mjesto odakle je s obitelji otišao u izbjeglištvo. Branič je rođen u Doboju, ali je 1992. godine zbog rata preselio u Zagreb. Dvije godine kasnije, kada je imao osam godina je stigao u Dinamovu omladinsku školu koja mu je bila odskočna daska za veliku karijeru koju je napravio.
"Povratak na mjesto gdje sam odrastao. Napustio sam ovo mjesto kada sam imao šest godina. Povratak u Doboj (Bosna) nakon 22 godine,“ napisao je u siječnju Vedran Ćorluka na slici kojom je zabilježio posjet svom domu, prvi put nakon rata i odlaska iz Bosne i Hercegovine.
Xherdan Shaqiri je rođen 1991. godine u Gjilanu koji se nalazi u jugoistočnom Kosovu, a obitelj Shaqiri koji su porijeklom bili Albanci pobjegla je iz zemlje 1992. godine. Kosovo je u godinama pred raspad Jugoslavije bilo dosta nesigurno područje, a nemiri su se učestalo javljali sve od 1981. godine.
Obitelj koju su činili Xherdan, njegovi otac i majka, dvojica braće i sestra se doselila u Švicarsku, u gradić Augst u blizini Basela. Tamo je igrač Stoke Cityja dobio priliku da zaigra nogomet, a skauti Basela su ga zapazili kada je imao samo osam godina. "Jako se dobro sjećam dana kada me Basel zapazio. Plakao sam i nisam želio otići, ali me otac na kraju uspio nagovoriti. Nakon toga se svakoga dana sa mnom vozio u busu dok sam odlazio na treninge," rekao je jednom prilikom švicarski reprezentativac.
Nakon Basela je Shaqiri otišao u Bayern München i svi su mu predviđali zvjezdanu karijeru, no stigao je pad u formi pa je iz Bayerna otišao u Inter da bi ovoga ljeta potpisao ugovor s engleskim Stokeom. No samo su mu 23 godine i još je puno toga pred njim...
Jelena Ćubel/goal.com
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.