Konačni cilj nikada nije bio osobu samo pretvoriti u ruglo ljudskog roda, običnog “drona” čiji je razum razvodnjen do tih granica da egzistira isključivo u svijetu iluzije i degutantnih laži, već da ista osoba služi i široj svrsi, kada se za to pojavi potreba. Da je medijska scena dotakla svoje prljavo dno samo s ciljem stvaranja otupljelog radnika-potrošača, to bi se već nekako – ne lako, ali nekako – moglo tolerirati. Ako ništa drugo, još uvijek živimo u sistemu kada imamo slobodu bojkotirati anti-ljudske izvore propagande koji se danas nazivaju korporativnim medijima. Možemo okrenuti glavu, naći druge izvore, “baciti televizor kroz prozor”.
No, medijsko zagađenje masa više nema “benignu” svrhu povećanja profita svojim korporativnim vlasnicima, ono se danas – više no ikad u cijeloj našoj povijesti – koristi kao opasno oružje, oružje potencijalno masovnog uništenja. Kroz kaljužu trivijalnosti, senzacionalističkih izmišljotina, lažnih intriga i drugog zaglupljujućeg sadržaja, provlači se, po potrebi, jako ozbiljna i opasna tema. Unutar prepoznatljivog histeričnog ciklusa o posve nebitnim informacijama, o posve nebitnim osobama i događajima, kriminalna medijska propaganda provlači temu od esencijalne važnosti za cjelokupni međunarodni poredak.
Danas je to Sirija, jučer je to bio Irak, prekjučer Vijetnam i tako dalje. Jedan od ciljeva je izbrisati sjećanja na jučer, kako bi se isti kriminal mogao provesti danas i sutra. Ako dopustimo da jučer padne u zaborav, biti ćemo žrtve propagande današnjice. A propaganda je besramna, ne bira sredstva, ne odgovara nikome za svoje zločinačke radnje.
Milijun ljudi ubijeno je u sklopu američke agresije i invazije na Irak. Laž, servirana s apsolutnom sigurnošću vodećih medija, u našem vijeku, direktno je odgovorna za smrt milijun ljudi. “Oružje za masovno uništenje” bila je laž, svi odgovorni su znali da je laž, ali ih nije bilo briga. Jesu li i mase koje su povjerovale u te laži također odgovorne? “Nismo znali”… to su isprike koje danas više ne smiju biti tolerirane. “Nismo željeli znati”, “nije nas bilo briga”, to je već legitiman, anti-ljudski i zvjerski, ali ipak legitiman stav.
Što tek reći o medijskim “vojnicima”, donjem sloju korpoarativnog kriminalnog stroja, novinarima koji znaju da svaki njihov potez perom, tj. otkucaj na tipkovnici, je kao i metak ispaljen u glavu nevine osobe u ratu kojeg pomažu približiti, opravdati i ostvariti. Pa moraju i oni od nečeg živjeti, zar ne? Tko će im prehraniti djecu ako se pobune protiv propagande čiji su izvršioci? Da, možemo stvari gledati kroz takvu pragmatičnu sliku svijeta. Možemo, ali smo onda i sami dio tog prljavog dna i kaljuže. Postoji vrijeme za pragmatičnost i često se ona nameće kao imperativ, ali ne i po ovom pitanju. Po ovom pitanju bilo bi daleko bolje da djeca dotičnih gladuju, jer oni svjesno tuđu djecu osuđuju na smrt.
Nayirah svjedočenje – propaganda u svoj svojoj odvratnosti
Prije zadnjih strahota invazije na Irak – koja je potpomognuta uvelike propagandnim strojem, desila se još jedna strašna propaganda operacija kada je riječ o Iraku, koju su mnogi do sad već možda zaboravili, ili vrlo vjerojatno još nikada nisu ni čuli za nju.
Godina je 1990. Režim Saddama Husseina izveo je invaziju na Kuvajt i SAD su planirali zbog toga udariti na Irak. I jesu, u sklopu prvog Zaljevskog rata. Kasnije su Iraku nametnute neljudske sankcije zbog kojih je živote izgubilo stotine tisuća ljudi. No, pred početak napada američka administracija nalazila se u poprilično sličnom problemu kao i danas sa Sirijom. Željeli su napasti Irak, ali je potpora javnosti bila izuzetno mala. Unatoč imperijalističkih tendencija, SAD nije vojna diktatura koja može tek tako napasti kada im se prohtje. Zbog mnogih razloga podrška javnosti gotovo je uvijek nužna pred pokretanje svake agresije.
Kada je potpora niska, propagandni mediji kreću u akciju. Te 1990. desila se možda i najodvratnija propaganda kampanja u novijoj povijesti. 10. listopada 1990. pred organizacijom “Congressional Human Rights Foundation” (Kongresna Udruga za Ljudska Prava) svjedočila je navodna kuvajtska medicinska sestra Nayirah, tzv. “Nayirah svjedočenje”. Zbog “sigurnosti” za vrijeme svjedočenja otkriveno je samo njeno prvo ime. 15-godišnjakinja održala je emotivno “svjedočenje” u kojem je kroz suze otkrila kako su irački vojnici, za vrijeme invazije, upali u bolnicu gdje je radila te kako su ubijali bebe u inkubatorima.
Ovo stravično svjedočanstvo, očekivano, duboko je potreslo američku i svjetsku javnost. Njen iskaz prenijeli su svi mediji, ponavljajući ga mnogo puta. Istog dana njeno svjedočenje pušteno je na glavnim američkim TV kanalima u udarno vrijeme. Predsjednik George Bush pozivao se na njeno svjedočenje najmanje 10 puta u svojim govorima. Senatori, zastupnici i druga politička elita zgražala se nad stravičnim zločinima kakve “svijet na pamti”. Svi su se složili kako se diktatora Saddama mora “kazniti” zbog ovoga. Naravno, iračka strana je odmah opovrgnula informaciju. Tadašnji irački ministar informacija, Latif Nassif al-Jassem, uporno je tvrdio da su optužbe lažne, no, tko će slušati jednog “diktatorovog ministra”?
Vidno potresena Nayirah, u suzama, detaljno je opisala kako su vojnici upali u njenu bolnicu i počinili neljudske zločine. Amerikancima je srce bilo slomljeno dok su slušali ovu mladu djevojčicu i zamišljali kakvi to monstrumi mogu biti koji bi bebe vadili iz inkubatora te ih onda ubijali. Stvar je jasna, ovo je nedopustivo, moramo dati potporu predsjedniku i kazniti ovaj monstruozni režim – to su bile misli američke javnosti nakon ovog stravičnog svjedočenja. A da netko ne bi slučajno pomislio drugačije, Nayirahino svjedočenje vrtilo se “dan i noć” po svim američkim kanalima.
VIDEO: svjedočenje “kuvajtske medicinske sestre” Nayirah
Potpora je tu, rat može započeti. Krenuo je Zaljevski rat koji će ubiti tisuće iračkih civila i opustošiti vojnu i industrijsku infrastruktura Iraka. Sankcije koje će kasnije stupiti na snagu biti će još i daleko strašnije i pogubnije. “Koalicijski partneri” u agresiji bili su gotovo isti kao i danas kontra Sirije: SAD, Britanija, Francuska, Saudijska Arabija, Katar, Kanada itd.
Američki “heroji” kaznili su diktatora i njegove monstrume koji uživaju ubijati tek rođene bebe. Neko vrijeme se zaista tako i mislilo, tako su se stvari prezentirale u medijima. Vrijeme je prolazilo… stigla je i 1992. te je tada počela na površinu izlaziti istina. Prve ključne informacije pojavile su se u izvještaju novinara Johna MacArthura koji je tada radio za The New York Times. Uskoro se cijela priča nezaustavljivo počela otkrivati.
Mlada “kuvajtska medicinska sestra” Nayirah uopće nije bila ona za koju se predstavljala da jest. Otkriveno je kako je ona zapravo kćer kuvajtskog ambasadora u SAD-u, Sauda bin Nasira Al-Sabaha. Nadalje, njeno kompletno “svjedočenje” bila je laž – PR marketinška kampanja organizirana od strane marketinške kompanije “Hill & Knowlton” u direktnoj suradnji s kuvajtskim vlastima.
Kompanija Hill & Knowlton pokrenula je propagandnu kampanju pod nazivom “Građani za Slobodni Kuvajt” (CFK). Kampanju je kupila kuvjatska vlada s ciljem “uvjeravanja američke javnosti da gledaju pozitivno na američku vojnu kampanju u Perzijskom zaljevu”. Drugim riječima – crno-na-bijelo – sve je bila laž i sve je detaljno dokumentirano.
“Nayirah svjedočenje” danas se vodi kao jedno od najefikasnijih uporaba propagande u novije doba. Da li je netko odgovarao za ovu gnjusnu laž koja je podvaljena američkoj javnosti? Nitko. Za Nayirahu više nitko nikada nije čuo, američki demokratski i republikanski zastupnici koji su bili direktno povezani u organizaciju ove besramne propagande kampanje više jednostavno nisu komentirali slučaj. A kompanija Hill & Knowlton, koja se danas zove “Hill & Knowlton strategies” i dalje odlično posluje. Naime, iza njih stoji niz “uspješnih” PR kampanja. Do sada su radili i za Tursku gdje su pokušali u javnosti umanjiti kršenja ljudskih prava. Također su lobirali i u ime indonezijske vlade koja je od 1975. ubila preko 100,000 ljudi na prostoru Istočnog Timora.
“Predstavljamo vam H+K ponudu nove krizne simulacije”, ističe se danas, u trenutku pisanja ovog teksta, na službenim stranicama kompanije Hill & Knowlton strategies (hkstrategies.com).
Koliko se ljudi danas uopće sjeća ili je ikada uopće čulo za potpuno lažno i potpuno orkestrirano “Nayirah svjedočenje”? To se dogodilo u “ovim” Sjedinjenim Američkim Državama, ne u nekom davnom vremenu kada se još prakticiralo robovlasništvo ili dok su crnci bili diskriminirani građani drugog reda. U kontekstu propagande, ovo lažno svjedočenje trebalo bi se tretirati kao da se dogodilo jučer i nikada se ne bi smjelo zaboravljati.
Lako je prodati priču o “Assadovom monstruoznom režimu” javnosti koja nikada nije čula za Nayirahu i nikada neće. Isto kao što će biti lako prodati nove priče nekoj novoj generaciji za 10 ili 20 godina.
Kao i u slučaju svih imperijalističkih ratova koje su SAD pokrenule do danas, propaganda je uvijek aktivna, uvijek lažna i uvijek besramna. PR stručnjaci, koji kao i novinari “moraju od nečeg živjeti”, danonoćno smišljaju nove načine kako prodati rat američkom narodu i narodima svijeta. Za neke od ovih anti-ljudskih djelatnika, ovo je samo još jedan “izazov”. Kako podvaliti narodu još jedan rat? Kako napisati govor za predsjednika Obamu tako da mu narod povjeruje? Što iskriviti, što slagati?
“Snimka seksa” kao dio ratne propagande
Ovih dana neki su se dosjetili kako je najbolji način putem interneta i društvenih mreža ciljati milijune onih čiji mozak reagira samo na bazične stimulanse i reflekse. Tako je osmišljena još jedna učinkovita anti-sirijska propaganda. U njoj sudjeluje američka glumica Alyssa Milano, javnosti poznata po nastupu u seriji “Who’s the Boss?”. Snimka izgleda kao autentična “amaterska snimka” koja je procurila na internet. No, jedino što je kod ove snimke autentično je činjenica da se radi o propagandnoj ratno-huškačkoj poruci koja je pripremljena za “nove generacije”.
Glumica Milano drži kameru u ruci te planira snimiti seksualni čin između sebe i partnera na krevetu. Postavlja kameru uz krevet i okreće se, no tada “slučajno” drmne kameru te se kamera okreće prema televiziji na kojoj upravo traje navodni program o sirijskom sukobu. I dok par navodno “vodi ljubav” s druge strane, navodni TV voditelj poručuje znatiželjnim gledateljima ove navodne “snimke seksa”:
“Naša zemlja je na rubu još jednog sukoba na Bliskom Istoku. Ovog puta, u Siriji. Osnova aktualnog sukoba su sektaške podijele. Suniti se bore protiv Alawita. Desetljećima je zemljom vladala obitelj Assad, prvi Hafez, a sada njegov sin Bashar. Većina sirijske Vlade pripada alawitskoj religijskoj manjini. Okrutno vladaju nad sunitskom većinom uz veliki sigurnosni aparat i rusku vojnu pomoć. No, prije dvije i po godine, sunitska koalicija ustala je protiv Assadovog režima. Džepovi pobune diljem zemlje doveli su borbu u glavni grad, Damask. Prema zadnjim izvještajima Assadova vlada ubila je najmanje 1,400 civila kemijskim oružjem. Ovaj brutalni čin protiv vlastitog naroda prešao je crvenu liniju predsjednika Obame te je sada zatražio od Kongresa da se odobri taktički vojni napad na Siriju. Američki narod čeka na njihovu odluku”.
VIDEO: “seks snimka” glumice Alysse Milano
Mnogi “liberalni” analitičari i kritičari ističu kako je ovo jako “pametan” način dostavljanja “važne poruke”. No, u ovom procesu nema ništa pametnog, već samo grotesknog. Prije 20 godina organizirala su se lažna svjedočenja da bi se pokrenula agresija, a sada se potpora agresiji predstavlja kao “fora”, kao nešto “cool”… potpora za uništenje jednog cijelog naroda, civilizacije koja ovdje stoji još od pamtivijeka, prije svih, tisućama godina prije no što je američki kontinent uopće otkriven. Poziv na raketiranje kolijevke ljudske kulture i čovječanstva upućuje se kao “zabavni Youtube spot”?
Silaskom propagandog modela na dno došlo je vrijeme za početak otpora
Očekivali smo da se približavamo samom dnu, i stigosmo. Ovo je samo dno imperijalističke propagande i upravo živimo u tom povijesnom trenutku. Ovo nije samo navijanje za rat protiv Sirije, ovo je zatiranje svake ljudske emocije i razuma. Ali – na kraju krajeva – ovo je samo pokušaj, bezobzirni, anti-ljudski, propagandni pokušaj. Narodi svijeta moraju pružiti otpor i s gnušanjem odbaciti ovu invaziju na ljudski razum i svijest. To je jedini put.
U ovom tekstu istaknuti su samo neki primjeri dokazane militarističke propagande koja služi kao prvi korak prema ratnim strahotama, prema genocidu cijelih naroda. Propagandni model evoluira ogromnom brzinom kako bi sam sebe spasio od raspadanja. Povjerenje u režimske korporativne medije već znatno opada, zato propagandni model traži nove puteve djelovanja. Ogromna istraživanja i testiranja provode se kontinuirano kako bi se medijsko zagađenje masa nastavilo istim intenzitetom (eksperiment godine svakako je bio kampanja Kony 2012: Imperijalizam i njegovi agenti – slučaj Kony 2012 i “viralne” kampanje smrti. Tom procesu pristupa se podmuklo i silom. Podmuklo jer se propaganda nastoji maksimalno zakumflirati u pozadinski sadržaj, a silom zato jer se djeluje agresivnim nadzorom stanovništva putem gigantskih špijunskih programa koji su, napokon, razotkriveni pred cijelim svijetom zahvaljujući Snowdenovim NSA dokumentima.
U ovom trenutku u kojem se nalazimo zaista nema prostora za apatiju i pesimizam. Upravo suprotno, propagandi model prisiljen je spustiti se na samo dno kako bi ostvario bilo kakav utjecaj na mase. Ovo je pozicija u kojoj se taj model neminovno razotkriva, sam sebi postavlja omču oko vrata. Naravno da taj proces samouništenja nije javno vidljiv. Kulise su i dalje besprijekorno dobro postavljene, voditelji i voditeljice večernjih vijesti izgledaju maskimalno profesionalnu, laže se u oči bez treptanja… no, iza zavjese cijeli model trune i raspada se. Nije u stanju toliko brzo evoluirati koliko se brzo dezintegrira. Postoje i dokazi za ove tvrdnje, one nisu tek optimistično gledanje na budućnost – napad na Siriju prema zadnjim podacima novinske agencije Reuters podržava svega 9% stanovnika SAD-a. Nije li to možda i najbolji dokaz kako je propagandni model na koljenima? Koliko se taj postotak može podići? Na 15, 20%? Preko 50% sigurno više ne može.
Nešto se ipak događa i to moramo prihvatiti kao pozitivnu naznaku, ali to nije dovoljno. Anti-ljudska propaganda mora biti razotkrivena u potpunosti, sve njene prošle i aktualne operacije. Današnje očito nepovjerenje masa prema mas-medijima također mora evoluirati, od nepovjerenja do odbacivanja.
Široke narodne mase, ne samo osviješteni pojedinci, moraju doći do spoznaje kako je medijska diktatura u ovom trenutku najveća opasnost čovječanstvu, ali i čvrsta kočnica njegovog razvoja. Od ratnog huškanja do propagiranja dvostranačke demokratske diktature kapitalizma – mediji su najveća prepreka na ljudskom putu progresa.