Pokojni Soprano glazbom se profesionalno počeo baviti odmah nakon završetka osnovne glazbene škole. Prve nastupe upisao je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u legendarnoj konobi "Tete Nike" u Komolcu, pjevao je zatim u prekrasnoj "Sali od fresaka" u Dvorcu Sorkočević.
"To su bili lijepi dani, nastupali smo kao ozbiljni bendovi", govorio je prije par godina u emisiji "Građani o Gradu" dubrovačke televizije, pokojni Soprano.
"Nekada smo nastupali kao kvartet, danas više toga nema. Nema više gaža kao nekada, tako da smo se razdvojili. Sada sviram po dubrovačkim tavernama, dalmatinskim večerama, hotelskim terasama. To vam je velika razlika"."Obožavam moj Komolac, Rijeku, ovaj Grad... Zato vrhuncem svoje glazbene karijere smatram skladbu "Ombla". Volim pjevati o svom rodnom kraju, pjesmu je napisao poznati tekstopisac Blado Kovačević, ja sam napisao glazbu…"
"Sedamdesete godine bile su najbolje, sviralo se na dvadesetak mjesta u Gradu, bilo je jako lijepo, i za goste, ali i za naše ljude, svi su imali izbora doći na tarace, u taverne, i uživati u glazbi. Onda Lapad, to je bilo neponovljivo, rijetkost, koliko se sviralo u Lapadu. Sviralo se u Parku, sviralo se u Kompasa, sviralo se u Sumratinu, u Rašici… a nakon gaža uvečer se išlo u neki noćni klub, u Splendid, u Palas… Ne mogu vam kazati kakvo je to zadovoljstvo bilo, i kod naših ljudi, ali i kod stranaca… Sedamdesete su bile najbolje, sve je bilo puno, sve tarace, svi klubovi… Neponovljivo…"
"Danas je loše, sve je suprotno od tada, danas nemate svirke, svega na dva – tri mjesta u Dubrovniku."
Lapade moj
"Pjesmu Lapade moj obožavam, napisao ju je poznati dubrovački kapetan Merčep, još prije 20 – 30 godina, i od tada više nitko nije napisao tako dobru pjesmu o Lapadu, o Gradu."
Lapade moj: Kompozitor: kap. Jozo Merčep
Aranžman: Željko Batinović Campo
Izvođač: Dubrovnik Kvintet
"Lijepo je živjeti ođe u Gradu. Sada smo u krizi, ali mi koji živimo u Dubrovniku nekako to ne osjećamo. Neko svira, neko nešto prodava, neko vozi goste, nekako svi dobro živimo. Ono što me muči je činjenica kako se danas mladost okreće nekoj krivoj glazbi. Moramo svirati ono što treba našem Gradu, našu dalmatinsku pjesmu, evergrine, na taracama, jer to najviše vole ljudi iz Grada, ali i stranci. Kako što se prije sviralo. Poštujem ja sve, i ja sam nekada bio roker, i ja sam svirao u garaži, ali mladi moraju shvatiti što je najbolje svirati u našeg Gradu. Danas malo mladih općenito svira. Ja bi im svima poželio da dožive našu karijeru…"
"Ono što ne volim nikako su narodnjaci. To ne volim. Sad je nekako došlo njihovo vrijeme, na žalost došlo je tako vrijeme, omladina čini mi se voli to, ako u kafiću ne znaš nešto svirati od Halida, nijesi prošo. To je to… Ali sve se mijenja, za par godina vratit će se svi oni našoj glazbi, našim dubrovačkim pjesmama i evergrinima…"
Gospar Ivo Soprano je bio neponovljiv glazbeni umjetnik, glumac, vizualni umjetnik, čije je djelovanje ostavilo neizbrisiv trag na dubrovačkoj glazbenoj i umjetničkoj sceni. Ostat će iza Soprana divna sjećanja pomiješana s tugom, jer ga više nema. U pjesmi "Ombla", koja je postala neka vrsta Komolačke himne, pjeva i recitira Soprano: "Ispod Golubova kamena, poput zlatnog pramena, voda kao perje meka, tu izvire naša rijeka; kada brže počne teći, šume šume njene riječi, da te ovdje uvijek čeka, govori ti naša rijeka: To je naša Ombla, to je naša Ombla…"
Živjet će ta pjesma i sjećanje na dragog Soprana, sada već legendu Grada, koji je volio ne samo svoj Komolac i njegove ljude, nego cijeli Dubrovnik, Župu, Konavle, Hercegovinu, otoke, Primorje…
Adio tajniče… /IG/