Riječ oprosnica u hrvatskom jeziku ne postoji. Kolikogod se trudili, „oprosnicu“ nećemo naći ni u Kaznenom zakonu koji operira specijalističkom pravnom frazeologijom.Ipak, kao potpuno prirodna stvar, „oprosnica“ je u medijima započela svoj autonomni život, na temelju neprovjerene pretpostavke da je Mladen Bajić tu "stvar" izvukao iz nekoga do sada zanemarenoga zakonskoga članka.
Piše: Jasna Babić/PortalOko.hr Na djelu je više od laži. Na djelu je početak kazneno-pravne diktature, čije će se posljedice pokazati nakon puno godina, kako su se završni učinci privatizacije iz devedesetih manifestirali tek u aktualno, urušavanju HDZ-a.
Naime, kao posljednja gesta slijepoga povjerenja u DORH i kazneno-represivne ustanove, novinari su prihvatili Bajićevu lingvističku bravuru, koja postaje začetak jednog vrlo opakog i opasnog novogovora. Devedesetih, neologizmi su se kovali u političkoj radionici Franje Tuđmana, historika, da bi se aktom preimenovanja hrvatsku stvarnost naštimala prema njegovom osobnom snu o re-feudaliziranoj Hrvatskoj; sada se kazneno-pravnom bajićevštinom prikriva posve samovoljni i neovlašteni oprost od kaznenoga progona.I obratno: Bajiću se daje sloboda potpuno samovoljnoga izbora zločina i zločinaca.U konačnoj konzekvenci, Hrvatska će postati mjesto po kojemu šeću samo oni koje Bajić osobno ne smatra grješnicima, bez obzira na popis kaznenih djela i etička mjerila zajednice.
S obzirom na količinu pravnika koji modeliraju politički život Hrvatske, uključujući samoga predsjednika republike, zapanjujuće je da nije zamijećeno koliko su moćne ovlasti označene „oprosnicom“, koje je sebi prigrabio Mladen Bajić u silnoj strasti da građanstvu ponudi na pladnju samo jednu-jedinu glavu, onu Sanaderovu. „Oprosnica“ nije ništa drugo do li apriorna amnestija svih zločinačkih egzekutora pod uvjetom prikazivanja vlastitoga inspiratora.
Apstrahirajući da nikakva amnestija, ni unaprijed, niti unazad, ne ulazi u djelokrug rada jednoga državnoga odvjetnika, Bajićev autorski zahvat u hrvatski i pravnički jezik šalje poruku o dalekosežnoj ambiciji: da izvršitelji nemaju nikakvu odgovornost za nedjela koja su pri punoj svijesti prihvatili, obavili i jako dobro unovčili. Dozvoljeno je, dakle, pljačkati vlastoručno, pa onda poput maloljetnoga đačića prstom uprijeti u bližnjega svoga: On me je na to nagovorio!
No, s obzirom na dugogodišnje ponašanje DORH-a, uopće nije isključeno da u aktu „oprosnice“ koja prstom upire u nalogodavca, Mladen Bajić na kraju amnestira samoga sebe.
Piše: Jasna Babić/PortalOko.hr
foto: Željko Hladika/VL
Gospari.hr