A izbori će se održati u ustavnom roku, koji traje do veljače 2016. Taj odgovor kavanski su bistritelji politike doživljivali kao uvrjedu i kitili ga politički nekorektnim opaskama. A sada se domišljaju: Kakvi su to ljudi, ti kukurikavci? Što im bî da tako rano raspustiše Sabor? Čega su se uplašili?
Nije valjda hrvatski rast kojim se hvasta vlast – obična laž? Pa daj brže na izbore, dok ne ogoli! Jer, ako nije laž, zašto taj rast nisu pustili da raste do zime? Što bi time postigli? Kako, što?! Tako narasli rast sigurno bi pred izbore uočili i birači. Nedoumicā je mnogo. Mnogo i zbunjenih ljudi. Nitko nije na čistu što se zbiva. Ni oni koji misle lulom ni oni koji misle nogom.
Eto, sjajan su primjer Vjeran Zuppa i Zvone Boban. Zuppa je ljevičar. Štoviše, lijevi mislilac. On, kao i Dražen Lalić, dobro zna Zorana Milanovića. Zna on i da je Milanović pun lijevoga znanja. Ali nije ljevičar. Ni socijalni demokrat. To, dakako, lijevom misliocu Zuppi ne može biti dostatan razlog da glasuje za Milanovića. Ali Zuppa će, upravo kao ljevičar s lulom, glasovati – za Milanovića. Zašto? Zato što je, veli Zuppa, HDZ obespametio Hrvatsku! Teško će netko tko nije ni ljevičar ni desničar razumjeti to „pućkanje“ što ga je Zuppa izložio u Hanžekovićevu Morgenblattu pod naslovom „Pismo za Zorana M.“ No nije lakše shvatiti ni Bobanovo „driblanje“. Boban je naime desničar. Kako nije mislilac, književnik, pjesnik poput Zuppe, on ne izlaže svoje političke ideje na vlastitoj tezgi. On ih povjerava u intervjuu Miljenku Jergoviću, a Jergović ih brižno češlja po Morgenblattovu ukusu.
Tim posredovanjem doznali smo da Milanović više nije onakav kakva smo ga upoznali u tri i pol godine njegove vladavine, da se on stubokom promijenio i „dozrio“ u domoljuba, a Boban ne vjeruje „detuđmanizatorima koji retuđmaniziraju“, pa će, iako mu srce nije na lijevoj strani, glasovati za Milanovića. Zuppa i Boban neovisno su dakle jedan o drugomu, prkoseći svomu i našemu iskustvu, utvrdili što Milanović nije, naime da nije ljevičar, pa će obojica u skladu s time glasovati za Milanovića. Zuppa, jer ne vidi naočitijega ljevičara; Boban, jer misli da je za desnicu dobro da izgubi ove izbore. Ne ide mi u glavu ni jedno ni drugo, ali čast osobnomu razlogu, kakav god on bio. Politika nije logika. Stoga ni s te strane nemam prigovora „lijevim“ mislima Vjerana Zuppe. A „desni“ logički zijev Zvone Bobana?
Priznajem, malko me je zbunio. Trebalo bi ga pitati: Kako to?! Nisu li svi oni koji su nakon Tuđmana sudjelovali u vlasti – detuđmanizirali Hrvatsku? I SDP i HDZ? I jedni i drugi, i svi njihovi klijenti? Nisu li se svi oni kočoperili u Savezu za Europu? Tko se protivio mudrosti: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji“? Nisu li se svi, u skladu s time, gospodarski, kulturno, politički gnijezdili u britansko-srpskom „Regionu“? Istina, jedni svojim voljom, drugi po nalogu iz Bruselja. Kao da nije bilo ni Drugoga svjetskog ni Domovinskoga rata. Sad najednom, zbog visokih pobuda, svi hrle pod skute Tuđmanu. Lijepo je to!
No, ne znamo kakva ih je nevolja na to nagnala. Ni što ćemo mi. Hoćemo li pljeskati Milanoviću, kojemu je američki opsjenar Alex Braun u zadnjoj godini njegova stolovanja na Trgu sv. Marka otkrio Tuđmana, a zviždati Karamarku, koji se u oporbi vratio k Tuđmanu? To je bio problem Zuppi i Bobanu. Oni su ga riješili kako sam opisao. Zuppa s pomoću visoke dijalektike, a Boban na podlozi Milanovićeve mudre izreke: Nitko nema monopol na domoljublje! O Zuppinoj dijalektici ne mogu ni zucnuti, a mudra je izreka doista mudra.
Čudno je međutim da Milanović, koji je inače pun znanja, nije znao tu mudrost sve dok mu američki doktor obmanā nije otvorio oči za tu političku vrjednotu.
Ali time ga je njegovim SDP-ovcima učinio smiješnim. Otkad ih je u Domu športova pred cijelom nacijom krstio domoljubima, mnogi od njih drže da je time uprskao izbore, jer je obrisao jasnu alternativu ILI MI, ILI ONI! Pitaju se: Ako smo i mi i oni domoljubi, jesmo li mi sada oni ili su oni sada mi? I strahuju od izbora. A što misli moja neznatnost? Nisam prorok, ali vjerujem da nas Alex Braun ne će opsjeniti. Što ne shvatimo mozgom, shvatit ćemo kožom. Jer je naša koža, kao i 1990., na bubnju.
/Benjamin Tolić/Hrsvijet.net/