Opisujući prvi masovniji posjet hrvatskih izbjeglica Bleiburškom polju za blagdan Svih svetih 1952., Ante Mikrut svoj je članak, djelomice citiran u prošlom nastavku feljtona, završio znakovitim riječima:
'Odavanje počasti paloj braći moralo je biti neometano i dostojanstveno, i zato smo se pobrinuli mi sami. Doći će vrijeme i nadamo se uz pomoć Božju da će to biti vrlo brzo, kada će se sastaviti lista Hrvata na uzor sadašnjim i budućim pokoljenjima, koja će čuvati uspomenu na Bleiburšku tragediju. Dobit će naziv Počasni bleiburški vod.'Ustroj i članstvo
Ideja o osnivanju Počasnog bleiburškog voda (PBV) ostvarila se sredinom 1953., kratko nakon održavanja Katoličkog kongresa u Klagenfurtu i prve posjete vlč. Vilima Cecelje Bleiburškom polju. Prijedlog naziva udruge dao je Mirko Karačić. Kako je on, među ostalim, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik jedinice HOS-a koja je odavala počast prilikom sahrane poginulih hrvatskih vojnika, tako su i nazivi tijela PBV-a i njegovih dužnosnika slijedili uzor odgovarajućeg vojnog ustroja.
Za prvog zapovjednika Počasnog bleiburškog voda izabran je Ante Mikrut, za njegovog zamjenika Mirko Karačić, a za stjegonošu Petar Hrstić. Za članove užeg vodstva postavljeni su, među ostalim, Nikica Martinović, Jakov Radoš i Josip Đakić.
PBV je prvotno bio teritorijalno ustrojen u deset Rojeva po trinaest članova. Najviše Rojeva nalazilo se na području austrijske Koruške, a nekoliko u ostalim dijelovima Austrije, dva u Sjevernoj Americi, te po jedan u zapadno-europskim zemljama i Južnoj Americi.
Ante Mikrut
Ante Mikrut, prvi zapovjednik Počasnog bleiburškog voda, rođen je 11. lipnja 1920. u Osijeku. Njegov otac Mate, podrijetlom iz Slivna kod Imotskog, kao vodeći pripadnik desnog krila HSS-a, osuđen je 1946. na smrt i obješen. Ante je 1941. prekinuo studij i prijavio se u Hrvatske oružane snage.
Nakon završene časničke škole prošao je mnoga bojišta i na kraju se s postrojbom povukao u Austriju. Tu je nastavio svoju nacionalnu djelatnost i praktički bio predvodnik akcije za organizirano komemoriranje žrtava Bleiburške tragedije na Bleiburškom polju. Upravo zbog te aktivnosti Ante Mikrut je 27. travnja 1960. godine protjeran iz Austrije. O tome je svojedobno sâm pisao:
'U moje vrijeme, dok sam bio u Austriji, išlo je sve u redu i ljudi su u velikoj većini dobivali status političkog izbjeglice. Međutim, 1960. godine, zapravo već 1959., nakon posjeta dr. Brune Kreiskog Titu na Brijunima, situacija se strahovito promijenila.'
Ante Mikrut uspio se nastaniti u Engleskoj a svoju je javno političku djelatnost nastavio u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP) te kao redoviti suradnik nekoliko izbjegličkih publikacija. Također, desetljećima je bio česti gost hrvatskih izbjegličkih kolonija u Europi. Na jednom takvom skupu, u travnju 1992. u Nizi, izjavio je:
'Naša borba u tuđini bila je ona ponovna klica koju je naš hrvatski narod ponovno prihvatio i ponovno uspostavio Republiku Hrvatsku. Makar još ne u potpunoj teritorijalnoj slobodi, tu Republiku Hrvatsku našu, priznalo je već 40 država. Bez dlake na jeziku mogu reći da je ponovnu borbu za Hrvatsku poveo dr. Franjo Tuđman, iako nije nikakva tajna da je on bio u partizanima.'
Nakon raspada Jugoslavije Ante Mikrut u nekoliko je navrata dolazio u domovinu Hrvatsku te je, u okviru svojih mogućnosti, pomagao njezinu obranu od velikosrbijanskog agresora. Umro je 28. travnja 1996. u engleskom gradu Leicesteru.
Mirko Karačić
Mirko Karačić, rođen 7. listopada 1921. u Zborištu pokraj Bosanskog Broda, bio je dijete doseljenika iz Hercegovine, iz sela Crnče pokraj Širokog Brijega. Drugi svjetski rat i raspad Jugoslavije dočekao je kao dvadesetogodišnjak te se odmah prijavio u Seljačku zaštitu, a potom se pridružio Željezničkoj bojni i preselio u Sarajevo. Za vrijeme rata bio je ranjen, ali se na kraju ipak s jedinicom povlačio prema Austriji. U bitci prilikom proboja granice ponovno je ranjen, i to teže - u glavu, ali je srećom uspio preživjeti.
Nakon izgona Ante Mikruta 1960. godine iz Austrije, Karačić je preuzeo mjesto zapovjednika Počasnog bleiburškog voda. Udba ga je radi toga stalno pratila, prijetila mu i pokušala ga ubiti 8. svibnja 1976. kad je podmetnuta bomba ispod vrata njegove gostionice u Klagenfurtu. Petnaest godina kasnije, početkom listopada 1991., praktički nakon raspada Jugoslavije, Mirko Karačić je posjetio svoj rodni zavičaj pokraj Bosanskog Broda. Tom je prilikom bio, od strane četnički orjentiranih susjeda Srba, bio napadnut i teško ozlijeđen nožem u rame i vrat.
Mirko Karačić je bio predsjednik PBV-a od 1960. do 1982. godine, te ponovno od 2004. do 2007. godine. Umro je 21. studenoga 2011. u Klagenfurtu.
Nikica Martinović
Nikica Martinović, rođen 7. travnja 1912. pokraj Brčkoga, kao i mnogi drugi pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, našao se u Austriji u svibnju 1945. godine. Preživjevši Bleiburšku tragediju, bio je jedan od najaktivnijih organizatora raznih aktivnosti na očuvanju uspomene na njene žrtve.
Martinović je marljivo radio i štedio, tako da je sredinom šezdesetih godina postao vlasnikom male trgovine cvijećem u Klagenfurtu. Svake je nedjelje obilazio hrvatske grobove u Donjoj Austriji i brinuo da se na njima nađe buket svježeg cvijeća i upaljena svijeća. Beograd nije mogao otrpjeti da obični trgovac iz Klagenfurta tako uporno podsjeća na kakvu je zločinu sazdana komunistička Jugoslavija.
Ubijen je 17. veljače 1975. u svojoj cvjećarnici na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. O njegovu će ubojstvu više riječi biti u slijedećim nastavcima ovoga feljtona.
Ilija Abramović
Ilija Abramović, rođen 8. kolovoza 1925. u Grebnicama u Bosanskoj posavini, dočekao je Drugi svjetski rat kao maloljetni mladić u svome rodnom mjestu. U studenome 1943. pristupio je hrvatskoj vojsci te je ostatak rata proveo na raznim bojištima u Sjevernoj Bosni, Slavoniji i Hrvatskom zagorju.
Na samom kraju rata Abramović je teško ranjen u ruku. Najprije je prebačen u bolnicu Sv. Duh u Zagrebu, a onda se uz pomoć suboraca uspio povući s njima u Austriju, gdje je neko vrijeme proveo u britanskoj ratnoj bolnici.
Nakon izlaska iz bolnice Ilija Abramović se aktivno priključio radu ostalih hrvatskih izbjeglica u Klagenfurtu na očuvanju uspomene na Bleiburške žrtve. Imenovan je prvim zapovjednikom 1. roja PBV-a u Klagenfurtu. Niz godina bio je rizničar i tajnik PBV-a, a od 2007. je i njegov predsjednik.
Petar Hrstić
Petar Hrstić bio je prvi stjegonoša PBV-a. Rođen je 20. srpnja 1910. u Ljubuškom, a kao vodnik služio je u Hrvatskim oružanim snagama. Na kraju rata povukao se s vojskom u Austriju, uspio preživjeti Bleiburšku tragediju te je ostao živjeti u Klagenfurtu.
Hrstić je imao dva sina koja su bili poznati nogometaši u nogometnom klubu Austrija (FC Kärnten) iz Klagenfurta. Beograd je to iskoristio i diplomatskim putem vršio pritisak na upravu kluba, koja im je stoga pravila probleme u igranju i karijeri.
Petar Hrstić je bio prisiljen politički se pasivizirati i deaktivirati svoj rad u PBV-u. Umro je 5. lipnja 2007. u Klagenfurtu.
Jakov Radoš
Jakov Radoš rođen je 27. prosinca 1919. u Tomislavgradu, gdje je završio školu i proveo mladost. Drugi svjetski rat dočekao je na odsluženju vojnog roka u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci, ali je ubrzo prešao u u HOS i s vremenom stekao dočasnički čin.
Na samom kraju rata Radoš je teško ranjen u ruku, ali se uz pomoć suboraca uspio povući u Austriju. U Klagenfurtu se bavio trgovinom živežnih namirnica te je zbog toga 1952. godine, u dogovoru s vlč. Vilimom Ceceljom a u sklopu Hrvatskog Caritasa u Austriji, preuzeo brigu za opskrbu najpotrebnijih, starih i siromašnih hrvatskih izbjeglica u Južnoj Austriji.
Usprkos poznim godinama, Jakov Radoš još uvijek, koliko mu dozvoljava zdravlje u pojedinom trenutku, sudjeluje u komemoracijma Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju.
Inače, njegova kćer Antonija Radoš, poznata je austrijska i njemačka novinarka i ratna izvjestiteljica. Među prvima je izvještavala s ratnih bojišta u Afganistanu i Iraku.
Josip Đakić
Josip Đakić rođen je 9. prosinca 1922. u Čepinu kod Osijeka. Kao dijete odgajan je u nacionalno osviještenoj obitelji te je stoga vrlo rano došao u oporbu s tadašnjom velikosrpskom vlašću. Već je kao maloljetnik bio uhićen 1939. godine.
Đakić je proglašenje NDH 10. travnja 1941. dočekao u zatvoru u Savskoj cesti u Zagrebu. Nakon oslobađanja prijavio se u hrvatsku vojsku i kraj rata dočekao u činu časnika HOS-a. Prilikom proboja na slovensko-austrijskoj granici njegova jedinica se sukobila s partizanima. Tom prilikom je teško ranjen te su ga britanski vojnici smjestili u bolnicu, što mu je najvjerojatnije spasilo život.
Nakon otpuštanja iz bolnice nastanio se je u izbjegličkom lageru u Klagenfurtu, gdje je neko vrijeme obnašao dužnost civilnog upravitelja jednog dijela lagera. Sudjelovao je u osnivanju i aktivnostima Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, te je uređivao lagersko glasilo Hrvatski listići. Đakić je, nakon Udbina ubojstva Nikice Martinovića, dugo godina bio tajnik PBV-a.
Josip Đakić, ujedno i stric istoimenog predsjednika HVIDRA-e Josipa Đakića, odmah se nakon raspada Jugoslavije stavio na raspolaganje novim hrvatskim vlastima te je pomagao u opremanju Hrvatske vojske, zbog čega dobio čin pričuvnog bojnika HV-a. Umro je nadavno, 24. veljače 2012., u jednom staračkom domu pokraj Klagenfurta. /Bruna Esih / Bože Vukušić/