Ostavite na miru ojkalicu, reru, gangu i bećarac!

“A ti bi volija da si se rodija ka Hercegovac!“, replicirala mi je u jedan glas moja “tročlana banda”. Eto… obitelj i najbolji prijatelji me često zajebaju s tom rečenicom koju sam, navodno, izgovorio kad sam slavio rođenje starijeg sina. Jasno vam je da sam previše popio kad sam lupao takve gluposti. Šalu na stranu… priznajem!

Izrekao sam to pri, hm, ajde skoro punoj svijesti u ratnoj devedeset i drugoj noseći blatom zamrljanu odoru hrvatske vojske s pet-šest najboljih prijatelja u jednoj konobi splitske Radunice. Život piše priče. Slučaj je htio da je “istim poslom” te večeri “konobu zatvarala” i grupa od pet-šest Hercegovaca. Ne sjećam se je li kod njih u pitanju bio sin ili je bila kćer. Ne sjećam se jesu li oni prvi počeli s gangom ili mi s rerom. Sjećam se samo da smo spojili stolove. Sjećam se da smo se zabavljali kao najbolji prijatelji iz djetinjstva. Ne znam je li tomu bilo tako zbog sretnog događaja u jebeno teškim vremenima, ili zbog sličnih životnih sudbina, ili zbog potoka vina, ili…

Ali znam sigurno da nas je spojila rera… pardon, ganga. Ojkalica, rera, ganga i bećarac su zaštićena nematerijalna kulturna baština. Svjetska i hrvatska. Ti šaljivi stihovi u dva deseterca su autohtona, izvorna Hrvatska. Zato me iznenadila vijest kako je mladi Slavonac prije neki dan zaradio prekršajnu prijavu zato što je pjevao bećarac i time povrijedio Zakon o ravnopravnosti spolova. A što je to pjevao? Evo: Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi Kad bih filozofski pristupio pitanju zašto dalmatinski, hercegovački i slavonski Hrvati pjevaju ove šaljive pjesme (o) ženama rekao bih da je osim doskočice, nadmudrivanja, podbadanja i udvaranja (za “europejce” vulgarnog i primitivnog, a za mene iskonskog, tradicionalnog i inteligentnog) temeljni razlog upravo obožavanje žene kao seksualnog bića te duboko poštovanje prema ženi kao majci i stupu obitelji, članu obitelji koji najčešće “drži tri kantuna kuće”.

I jebem vam Zakon koji je toliko glup da to “ne vidi”. Kako u svakom trenutku iz glave mogu “izbaciti” stotinjak ovakvih dvostiha, evo za podršku okrivljenom mladiću samo nekoliko njih. Najprije jedan light… inteligentni, prikriveni: Mala moja bili mogla moga, ispod sača kruva ječmenoga A onda dva standardna: Nema mala ledine u gaju di se tvoja leđa ne poznaju Ja san malu milova i čuva dok joj nisan mišinu napuva A onda jedan vulgarni (upozorenje, nije za maloljetnike): U mog kur** glava ka u zmije on iz piz** sukrvicu pije Jedan koji je smatran incestuoznim, mada osobno smatram da je “samo” perverzan jer je “ćaća” preneseno značenje (upozorenje, nikako nije za maloljetnike): Mala piša i u šake ‘vata maže ćaći žile oko vrata Sve je to naša, i hrvatska i svjetska kulturna baština.

Tko je ne prepoznaje kao umjetnost, dok s druge strane kao umjetnost vidi npr. “Fifty Shades of Grey” ima problem sa sobom, a ne s ojkalicom, rerom, gangom i bećarcem. Za kraj jedan politički dvostih koji je nakon dva deseterca iznimno završavao s jednim petercem, a osamdesetih smo ga koristili za provokaciju represivnog aparata izražavajući nacionalni naboj i riskirajući kaznenu, a ne kao autor ovog članka danas “samo” prekršajnu prijavu: Ja san ‘rvat ćaća komunista (deseterac) Ubi’ ću ga Isusa mi Krista (deseterac) Biži murija! (peterac).