Priča koja je mogla prerasti u veliku tragediju ovih je dana dobila sretni epilog. Devetogodišnja Argentinka, koja je 6. kolovoza nastradala u bazenu dubrovačkog hotela Neptun, oporavila se. Njezini roditelji svakoga dana dolaze u bolnicu i provode vrijeme s njom, a liječnici su im najavili kako bi već u petak ona mogla napustiti bolnicu. Podsjetimo, djevojčica je nastradala plivajući u bazenu hotela, kada joj se kosa zaplela za usisnu cijev. Nekoliko je minuta bila pod vodom, a spasili su je kupači koji su bili u blizini.
- Neopisivo smo sretni što je dobro. Nećemo tužiti hotel zbog Delfinine nesreće, jer nam to nije važno, bitno je samo da je naša kći dobro. Supuga i ja osjećamo se kao da smo se ponovno rodili ovdje, u Splitu, s našom prekrasnom kćeri. Ona je još uvijek zbunjena, ne zna što se dogodilo, a mi smo joj samo rekli da je imala nesreću - kaže Fernando Diaz Alberdi, otac djevojčice.
Odlična plivačica
Obitelj Diaz Alberdi u Dubrovnik je doputovala 3. kolovoza i planirali su ostati tjedan dana. Njihova kći i sin odmah su otkrili bazen, za koji se Fernando sjeća kako su on i supruga komentirali da je zapravo jako malen. Djecu su pustili na kupanje jer su oboje izvrsni plivači - Delfina je u bazenu od svoje treće godine i izvrsna je plivačica.
- U našoj kući uvijek je postojao bazen. Posljednje smo četiri godine živjeli u Kazahstanu, gdje smo imali bazen u dvorištu, a isto je bilo i u našoj kući u Argentini. Delfina oduvijek pliva i to obožava. Nije riječ o kupanju samo ljeti, ona provodi u vodi što više vremena može - objašnjava Fernando.
Kaže da je kobnog dana s djecom na bazenu bila njegova supruga Agustina. Ona je u jednom trenutku otišla do toaleta, a onda je čula kako je sin panično doziva. Dojurila je do bazena i vidjela da Delfina leži na podu, u nesvijesti. Osoblje hotela pokušalo ju je reanimirati, a ona je povratila vodu koju je progutala. Dalje se sve odvijalo brzo: prevezena je u bolnicu u Dubrovniku, a potom i helikopterom prebačena u Split. Sve vrijeme bila je u nesvijesti, a svi su se bojali mogućih oštećenja mozga. Na sreću, nije ih bilo.
- Nismo se ni vraćali u hotel, nego smo otišli u Split. Osoblje hotela je dogovorilo novi smještaj u Splitu, prebacivanje naših stvari... Sigurno nisu htjeli da se nesreća dogodi i znam da im je stalo: svaki dan zovu i raspituju se, uostalom, bili su s nama u dubrovačkoj bolnici. Nikoga ne krivim za nesreću koja se dogodila - kaže Fernando.
Prvih dana najteže
Prvih dana im je bilo najteže. Delfina nije samostalno disala i prognoze nisu bile optimistične. Dok je bila priključena na aparate, njezini su roditelji proveli sate promatrajući je i moleći se. Otišli su i u Međugorje. U nedjelju se probudila i počela govoriti.
- To je čudo. Javljali su nam se ljudi u Argentini, koji su nam govorili da su uz nas u teškim trenucima. Splićani su također prekrasni: svaki dan nas u hotelu pitaju kako je malena, taksist nas je doveo do bolnice i nije nam naplatio vožnju... Sami smo u ovom gradu, a opet se osjećamo kao da smo okruženi prijateljima. Sigurni smo ovdje i to je divan osjećaj - priča Fernando.
Ako Delfinu puste u petak, obitelj planira još nekoliko dana ostati u Splitu. Žele da se ona posve oporavi prije nego otputuju u Norvešku, gdje je njihov novi dom. Tamo su se preselili zbog Fernandova posla. On radi u tvrtki koja diljem svijeta ima urede za prodaju, zbog čega obitelj svako nekoliko godina preseli na drugi kraj svijeta. No, putovati vole.
Naravno da će plivati
- Jučer me jedan prijatelj pitao hoćemo li se ikad više vratiti u Hrvatsku. Šokiralo me njegovo pitanje: naravno da ćemo se vratiti. Ovdje smo ponovno rođeni, ovdje su nas ljudi srdačno primili i pomogli nam kao da smo obitelj. Moramo se vratiti. Taj me prijatelj pitao još nešto: hoćemo li Agustina i ja ikad više dozvoliti Delfini da pliva u bazenu? Nasmijao sam se i rekao mu da će zaplivati čim izađe iz bolnice. Ona obožava vodu, a najbolji način da preživi nešto jest da se suoči sa strahom. Nesreće se događaju, ali ne možemo se zato bojati života - kaže Fernando i pogledava prema bolnici. Žuri se vratiti obitelji. /Zrinka Korljan/