Relacija hip-hop - Dubrovnik... Mislim da glazba, bez obzira na njezino porijeklo i korijene, neovisno o žanru tu da bi se ljudi kojima se ona sviđa njome bavili i izrazili. Naravno, hip-hop se razlikuje od podneblja do podneblja, mentaliteta do mentaliteta. Za razliku od ostalih žanrova ima tu crtu socijalne osvještenosti. Primjerice, uzmete li najboljeg MCja iz nekog grada on će vam kroz svoju liriku prenijet njegovu stvarnu sliku. Nama blizak primjer je TBF. Dok slušaš "Grad spava" možeš osjetit taj Split noću, nepomirljive razlike te sredine.
Početci... Još kao mulac počeo sam slušati Nereda i Stoku, Tram 11, Bolesnu braću i El Bahati, to su, ajmo reći, ona petorica koja su iznjedrila tu vrstu glazbe na hrvatsku scenu. Sastajali smo se u Staroj bolnici. Ona je bila naš check point. Kupili smo neku opremu, mikser i zvučnike koje nismo ni koristili. Nismo znali ni kako. Prozvali smo se Državni udar. Jednom prilikom, mislim da je to bilo preko Matka Saltarića, doznali smo za koncert na kojem smo imali priliku nastupit. Nismo imali ni jednog vlastitog teksta, jesmo jedan refren, doduše. Kako smo trebali skupit materijal za 15 dana, Goran Jovović sjetio se nekoga tko bi nam mogao pomoć. Otišao je na kavu u ondašnjeg Blusea sa Alanom Polzerom i Joškom Berdovićem. Pristali su raditi s nama. Napravili smo prve samplove, virtualne trekere, cak šest - sedam pjesama. Tako je priča počela. Razvezali smo se i danas nas ima na svim stranama.
Gradska scena... Mislim da je scena u gradu, trenutno, jako dobra. Zastupljeno je mnogo žanrova, i oni koji rade – rade kvalitetno. Jedini je problem što nema mnogo žive svirke, pri tom ne mislim na ulične svirače. Mjesto poput Orsule je samo jedno od mjesta u gradu koje bi moglo Dubrovnik podići na ljestvici muzičkih festivala i koncerata, no izgleda da i od Orsule ove godine ništa, tako da je Rijeka logičan izbor za prijestolnicu kulture. S druge strane, mediji su tolerantni onoliko koliko si ti sam uporan. Sad da će netko krenuti kopat i tražit izvođače - teško. Doslovno moraš gurat pod nos. Glazbena uredništva nam nisu sklona. Ipak, nekako se povežeš, oni zavrte tvoju stvar dva-tri puta. Moraš bit uporan! Mic po mic i dodi ćeš negdje.
Publika... Odlična! U Gradu doduše nije brojna. To je uglavnom ista ekipa koja se vrti po koncertim od Jasmina Stavrosa, Elementala do Crne udovice. Grad je premal da bi se stvorila isprofilirana publika, ali ljudi prepoznaju što je dobro, bio to hip-hop-punk, funk, death metal ili neka komercijalnija glazba. Moram priznat da situacija što se tiče hip-hopa, gledajući u globalu, nikad nije bila bolja od 90ih kad se hip-hop prvi put pojavio kod nas. Nakon toga Bosna se probudila. Srbija se dobro realizirala. Međusobno smo se umrežili. Danas na sceni ex yu djeluju vrhunski MCjevi i hip-hop skupine. Održavaju se festivali, doduše uglavnom ljeti. Ali ljudi imaju sluha. Ako dobro radiš pročuje se glas.
4, 5, 6... Njima je bilo dobro krenulo. Izbacili su taj jedan album „Prije ovako bilo nije“. Ne znam što se nakon dogodilo. Mi smo u isto vrijeme djelovali kao grupa Otpisani klan. Nastupali smo diljem Lijepe naše, čak smo imali i par gaža preko granice. Jedan od MCjeva Art Hop-a, Albert Farac, surađivao je s članom našeg benda MrGudom na njegovom albumu "Hodnici mira". Kolaboracije su konstantna. Točno znamo kakav tko ima karakter i na kojem uratku bi njegova asistencija dobrodošla.
Tematika... U početku su to bili tekstovi koji možda čak nisu imali smisla, ali kako ostaješ u tom, zapravo rasteš, čitaš, učiš, ti sazrijevaš kao osoba i oni dobivaju neku težinu. Prije sam dosta tu žuč izbacivao putem tekstova. Danas pošto su nam mediji prepuni loših vijesti radije zalazim u neki imaginarni svijet - akumulacija vedre glazbe s bajkovitim tekstom koji će slušatelja prenijeti u neki novi svijet i on će si reći - Ajme kako mi je super ovdje gdje jesam!
Proces nastajanja... Nema formule. U momentu nekad napravimo dobar komad glazbe i na to slažemo riječi. Danas smo mnogo ozbiljniji. Svatko od nas ima doma osnovnu opremu i minimalno znanje da stvori glazbu. Doduše, ja u tome osobno nisam baš stručan, ali imam prijatelje iz Otpisanog klana, koji moju skicu nadograde živim instrumentima. Kad je cjelokupna glazbena slika gotova onda slijedi dorada teksta.
Glazbena podloga... Nju preuzimamo ili s gramofonskih ploča, glazbenih platformi na kojima možemo doći do nekog kvalitetnijeg komada. Odredene ulomke siječem, preslagujem, slažem mozaik, zapravo napravimo potpuno novu pjesmu.
Trenutni projekt... Do sada sam složio četiri albuma. Stvorio bi neku sliku i okvir unutar koje bi šarao s temama. Onda bi to podijelio na Internetu. Shvatio sam da je bolje stvarati singlice oko koje ću se maksimalno potruditi, nego izbaciti album s 12 pjesama jer ljudi ga letimično poslušaju. Polako skupljam materijal za svirku uživo, izbacujem singlice, a možda se i skupi stvari za novi album.
Vizualizacija glazbe... Realno ne isplati se raditi video spotove. Ali mi je gušt. Imam neku ideju kakav bi redoslijed slika želio da se odvija dok svira moja glazba. Nekad se sam uhvatim kamere. Kad želim malo viši nivo produkcije onda angažiram nekog. Manje više to su poznanici. Predzadnji spot sam radio s Mišom Sorićem. Mada se dugo poznajemo ovo nam je prva suradnja i volio bi je ponovit. Ovo je zapravo najbolji videospot kojeg sam dosad imao. Definitivno ćemo se opet sresti. Trenutno radim s Kokijem, Srđanom Kokanovićem iz Zagreba na novom spotu, tj. već smo sve snimili, Duška Nešić Dražić složila nam je kostimografiju. Video je u post produkciji. Baš mu se radujem!
Hip-hop kao stil života... Vrlo jednostavno, sve što čovjek u životu radi ga određuje. Stvarajući glazbu istražuješ i upoznaješ niz glazbenih stilova i autora. Onaj, koji tebe inspirira i u kojemu stvaraš na kraju te preuzme - u smislu razmišljanja i svjetonazora. Utjecaj je uvijek obostran. Hip-hop, kao i svaka druga vrsta kulture i umjetnosti, zahtijeva od onoga tko se njome bavi da ne bude polovičan, već predan. Zato je hip-hop stil života, za onoga koji djeluje kroz hip-hop, na bilo koji način.