Bio je to težak zadatak. Upravo je krenula vojnoredarstvena akcija Maslenica. Mladi specijalac Milijan Brkić sa svojom je postrojbom Alfe, elitnom jedinicom specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, morao iza neprijateljskih linija. Učinili su odličan posao. Njihovo diverzantsko djelovanje razbacalo je agresorske postrojbe i akcija je uspjela. No, na teškom velebitskom terenu, negdje odmah uz Mali Alan, neprijateljski hici pogodili su Ivicu Drmića. Bilo je to 22. siječnja 1993., točno na Ivičin 31. rođendan. Ivica je teško ranjen. Suborci kažu da mu ni kirurg na licu mjesta ne bi mogao pomoći. Ipak, nisu odustajali. Nekoliko pripadnika Alfi, među kojima je bio i Brkić, više od pet sati nosili su teško ranjenog Drmića. Još je davao znakove života. Međutim, njima to nije bilo toliko bitno. Svaki pripadnik Alfi znao je da se suborca ne ostavlja, živog ili mrtvog. Brkić i njegovi borci slijepo su se držali tog pravila, znajući da će, ako zatreba, svaki drugi Alfa za njih učiniti isto.
Nakon višesatnog uspinjanja, helikopter je Drmića uspio prebaciti u bolnicu. Na žalost, nije preživio, a na mjestu njegove pogibije postavljen je spomenik na koji Brkić svakog 22. siječnja, priča nam Drmićeva udovica Tanja, dođe pomoliti se za njegovu dušu.
Dubok trag u MUP-uTo je samo jedna od epizoda ratnog puta Milijana “Vase” Brkića, najizglednijeg budućeg ministra branitelja i glavnog tajnika Hrvatske demokratske zajednice, čovjeka kojeg većina javnosti percipira kao grubog, gdjekad i zlovoljnog HDZ-ovca, ali koji je devedesetih, kroz svoje djelovanje u MUP-u, ostavio dubok trag.
- Teško je izdvojiti neku posebnu priču o njegovom herojstvu. Ne zato što ih nije bilo, nego zato što su u Alfe doista dolazili samo najbolji i najiskusniji ljudi iz sustava. Svi su vodovi bili otprilike podjednaki, nije da je V. vod dao više od drugih. Svatko od nas živio je za svoju postrojbu i nikada nije bilo upitno dati sve, pa i život, za suborca iz postrojbe - govori Dean Rostohar, danas jedan od instruktora koji podučava mnoge elitne postrojbe u svijetu, a tada član V. voda Alfi u kojem je bio i Brkić. Bio je to vod sastavljen od najboljih i najspremnijih boraca, fizički i psihički izdržljivih ratnika i sportaša. A Vaso, govori kroz smijeh, nije bio sportaš.
- Ali, on je baš uvijek pokazivao odlike izvrsnog vođe. Bio je vrhunski profesionalac i nikada nije ostavio posao nedovršen. Možda ga zato javnost i percipira kao pomalo grubu osobu, no njemu su profesionalnost i ozbiljnost uvijek bili na izuzetno visokoj razini. Znao je povesti ljude. Uvijek je nosio uglavnom kalašnjikov i snajper, ali svi smo, manje više, imali različito naoružanje i znali baratati svim oružjem - govori Rostohar. On se postrojbi, koja je u potpunosti sastavljena od dragovoljaca, priključio među prvima. Brkić je došao nekoliko mjeseci kasnije. Prije toga radio je kratko u policiji i to na poslovima osiguranja zračne luke. Došavši u Alfe, Brkić je brzo stekao povjerenje svojih kolega.
- Među prvim akcijama koje smo radili bilo je zauzimanje vojarni JNA u Zagrebu i okolici. Najteže nam je bilo u Velikoj Buni, tamo je zaista bio ozbiljan “fajt”. Zapovjednik jedinice nam je tada bio Vladimir Faber. Postrojba nije imala neko normalno sjedište, nas 200 je spavalo u jednom prostoru od 150 kvadrata na Pešćenici u Zagrebu, u svlačionicama današnjeg nogometnog kluba HAŠK. Bili smo u svakom smislu riječi elitna postrojba. Sjećam se kako je za vrijeme jedne akcije trebalo nositi dvije puške i još 38 kilograma opreme. Znači, tu su mogli samo oni najspremniji. A onda je, 1992., Brkić morao otići. Vratio se u rodnu BiH kako bi tamo sudjelovao u obrani Livna pod zapovjedništvom generala Gotovine s kojim je i danas veliki prijatelj. Bio je u BiH nekih pola godine. Vratio se i onda je krenula Maslenica i druge akcije. Brzo je došao do čina zapovjednika voda - prisjeća se Rostohar.
Policijski pregovaračBrkićev drugi suborac Ivan Pranjić danas je zapovjednik voda i policijski pregovarač u Antiterorističkoj jedinici Lučko. Kaže kako je Brkić uvijek znao kako motivirati svoje suborce.
- Imali smo puno zadaća. Nismo bili samo ratna postrojba, jer smo djelovali i kao specijalna policija. Kad god ne bismo bili na terenu u Domovinskom ratu, radili smo po Zagrebu. Obračunavali smo se s ubojicama, krinalcima, mafijom, bili smo pozivani kad god je trebalo rješavati slučajeve organiziranog kriminala, mafije, bili smo svuda. Sjećam se da sam jednom prilikom bio na dopustu i bilo je vrijeme kolinja. Upravo sam zaklao svinju kada su me pozvali. Rekao sam da sada zaista ne mogu krenuti, jer sam upravo zaklao i sve će mi propasti ako odem. Vaso me pitao neka odlučim je li mi bitnije kolinje ili on i postrojba. Naravno da sam došao, nije mi bilo ni na kraj pameti ostati doma kada me moji kolege trebaju. Uvijek je tako, svojim metodama, znao postići da ga ljudi slijede - govori Pranjić.
Za Brkića, kao i za svakog drugog kolegu, davao se i život. Rostohar nam tako priča kako je jednom prilikom, tijekom priprema za akciju Bljesak, sanjao Vasinu pogibiju.
- Bilo je to u listopadu 1994., a postrojba je bila na potezu Pakrac - Požega. Sanjao sam da će Vaso nastradati. Kad sam se probudio, rekao sam mu - ti ne ideš nikuda, idem ja. Stao sam na minu i ostao bez noge. Ali, postrojba je tako funkcionirala, uvijek smo htjeli štititi jedni druge i takav je bio i Vaso - govori Rostohar.
Cijeli tekst pročitajte
OVDJE.