Brzo se doznalo da nije riječ samo o iscrpljenosti, već da se radi o nekoj cisti na mozgu. A on je i dalje zbijao šale na svoj račun, govoreći kako su mu liječnici napokon pronašli nešto u glavi! Strpljivo je u bolnici podnio temeljita liječnička ispitivanja, koja su pokazala da se ne radi o cisti, nego o zloćudnom tumoru, koji čak nije ni operabilan, pa ga se može liječiti samo kemoterapijom, piše Večernji list.
– Liječnik mi kaže da ga ne bi bilo dobro dirati, jer da bih mogao nakon operacije izgubiti svoju osobnost, postati netko drugi, a to ne želim – rekao je tada nakon povratka iz bolnice, kada je djelovao nimalo zabrinuto, baš kao i kad je krenuo na dogovorenu kemoterapiju.
– Pogledaj me, imam bolju kosu od tebe! – kazao je nakon niza kemoterapija, ne gubeći nimalo od svoga vrckava duha, po kojemu je bio poznat i kojim je znao u trenu razriješiti najzamršenije i najneugodnije situacije. To je bilo na početku ljeta, kada je u Tabor došao i fra Ivan Matić, koji mu je počeo pomagati pri seminarima duhovne obnove, od kojih fra Zvjezdan ni po koju cijenu nije želio odustati i držao se rasporeda isplaniranog do posljednjeg dana ove godine.
No, plan seminara je ostao, godina je došla kraju, a fra Zvjezdan preselio se u vječnost. Za sve ljude koji su ga izbliza imali priliku upoznati i s njime surađivati ostat će poput svjetionika u vremenu, jasnog orijentira u običnim i neobičnim životnim situacijama, a ponajviše u onim rubnim, koje su mnoge ljude upravo u njegov Tabor u Samoboru dovele kako se ne bi sunovratili s one strane života, nego pronašli novi put i smisao. A taj su put i smisao pronalazile tisuće i tisuće ljudi, deseci tisuća, zapravo već stotine i stotine, jer kako kroz Tabor godišnje prođe oko 25.000 ljudi, nije teško izračunati koliko je to u 15 godina otkako je Tabora, koji je upravo zahvaljujući fra Zvjezdanu postao nezaobilazna točka suvremene evangelizacije i pastorala Katoličke crkve u Hrvatskoj.
– Ne dolaze u Tabor samo ljudi koji su u graničnim situacijama. Dolaze produbiti svoj duhovni život. Kažem ljudima na početku duhovne obnove da ako netko među nama misli da je svet i apsolutno dobar, onda ga molim da ide kući, jer tu nema što raditi – rekao je u jednom razgovoru kada smo pričali o tome kako zapravo funkcionira Tabor, a još više on sam kao karizmatik, kako nije volio da ga se zove. Radije je govorio da “ima neke darove”, ali da ni to nije ništa posebno, jer da te darove imaju i drugi ljudi.
– Ne treba njima mahati. Nisam ja veći karizmatik od nekog pobožnog ispovjednika kojemu ljudi rado odlaze. Imam lakoću govora, što je Božji dar, zatim imam ljubavi u srcu dok slušam čovjeka, imam vjeru u Boga da Bog pomaže i zato se molim za ljude koji su u potrebi – rekao je lani, za 45. obljetnicu svoga svećeništva, i ne sluteći da će upravo s opakom bolešću nestati ta “lakoća govora” i da će sa svojim posjetiteljima najčešće ovih posljednjih mjeseci sjediti u šutnji i međusobnim pogledima razmjenjivati čistu ljubav.
Cijeli tekst možete pročitati
OVDJE