"Dogovoreni rat"Na t-portalu njihov kolumnist iz antifašističkog i slobodarskog Beograda Miloš Vasić piše: Obje tužbe – a tu se slažu svi relevantni stručnjaci za međunarodno javno pravo – nategnute su i besmislene; niti jedna od njih nema nikakovog izgleda na uspjeh pred tim visokim Sudom, to je jasno. I dodaje: Nije sporno ni da su Milošević i Tuđman započeli dogovoreni rat, s tim da je Tuđman Miloševiću velikodušno prepustio prvi potez, sa već postignutim sporazumom (o kojemu svjedoči Bora Jović u svojim memoarima) da čim se Bosna podijeli, Srbe iz Hrvatske neka vrag nosi. Odnio ih je – u skladu s dogovorom. Uostalom, sami su nasjeli Miloševiću i njegovoj propagandi.
I te kako je sporno. Prva je teza - o besmislu tužbi - tipičan primjer logičke pogreške poznate u teoriji kao "wishful thinking", a u narodu kao "što se babi htilo to se babi zbilo", i ovih je dana mantra svih lijevih komentatora, od Snježane Pavić iz Pavićevog Jutarnjeg koja se proslavila rečenicama "Sudac Meron danas će pročitati konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana" i "nije Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovom projektu" do članice politbiroa CK KPJ Jelene Lovrić, slavne po pitanju Miroslavu Lazanskom "Kad će ta tvoja JNA više da interveniše i svrgne Tuđmana".
Svi oni sebe tješe i tepaju si kako presude neće biti, upravo kao što su likovali kad Gotovina osuđen pa ostali u čudu kad je oslobođen. No zanimljivija je druga teza, o dogovorenom ratu.
Što to znači "dogovoreni rat"? Kako se to "dogovaraju ratovi"? Kao što se dogovaraju nogometne utakmice? Ako je Tuđman dogovorio s Miloševićem da će on izgubiti rat, da će Hrvatska biti priznata kao država u svojim zakonitim granicama i da pritom neće izgubiti ni pedlja teritorija, da će marionetska država Srba u Hrvatskoj nestati a Srbi iz nje zapaliti put Beograda, da neće biti nikakve autonomije za Srbe u Hrvatskoj i da će Milošević završiti u Haagu zatvoren u ćeliji tri sa tri metra kao ratni zločinac, onda je Tuđman najbolji pregovarač svih vremena.
Ratovi se ne "dogovaraju", jer ako se možete dogovoriti oko ishoda, onda nemate ni potrebe ići u rat. Ako niste dogovorili ishod rata, onda rat nije "dogovoren". Teza o dogovorenom ratu je besmislena, i nema druge svrhe do li pranja savjesti Srbije za agresiju i podjele krivnje. Rat između Hrvatske i Srbije je dogovoren upravo onoliko koliko je drugi svjetski rat dogovoren između Engleske i Njemačke.
"Tuđman i Milošević su se cijelo vrijeme rata o svemu dogovarali dok je narod ginuo"
Tipična udbaška ujdurma na koju se ne treba previše osvrtati, usto i laž. Proteklo je jako mnogo vremena dok je Tuđman isposlovao preko međunarodne zajednice da prisile Miloševića da pregovara s njim. Milošević je to isprva odbijao i govorio kako je to stvar sukoba u Hrvatskoj s kojim Srbija nema ništa i kako pregovarati trebaju samo lokalni Srbi i "profašističke hrvatske vlasti". Međutim, kad je Tuđman praktički postigao sporazum s Jovanom Raškovićem, umiješao se Sloba i uklonio ga te postavio Milana Babića. Njemu mir nije bio u interesu, jer bi tako otpalo širenje Srbije. Sama činjenica da je Tuđman uspio dovesti Miloševića za pregovarački stol je značila de facto priznanje Srbije da stoji iza pobunjenih Srba u Hrvastkoj i da je upletena u sukob. Upravo se za to danas i sudi.
"Uzrok rata je što su Srbi izbačeni iz ustava"
Zamjena teza. Naravno da nitko ne ide u rat zbog ustava, uostalom ratni stroj je davno prije toga bio pokrenut, a psihološke i ine pripreme za rat odrađene. Pravi cilj je drugi: Srbi su tražili da izrijekom budu spomenuti, a ne da se Hrvatska definira kao država svih njenih građana, kako bi imali pravnog temelja za otcjepljenje SAO Krajine. Tuđman je znao što radi kad je pripremao novi ustav. Srbi su davno prije nego je on došao na vlast definirali svoje teritorijalne ciljeve, i ustav je pisan tako da im ne ostavi legalnu mogućnost za otcjepljenje od Hrvastke. Zato se oko ustava diglo toliko dreke.
"Srbi su protjerani u oluji"
Tehnički, nisu. Srbi su pobjegli. Da biste nekog protjerali, morate doći u fizički kontakt s njim. Postoje mnogi dokumenti da je evakuacija bila organizirana, ali to čak i nije bitno. Bitno je da nitko nije išao po kućama i istjerivao Srbe, govorio im "gubite se" ili "selite se".
Bi li bilo masovnog nasilja nad Srbima da su ostali? Je li njihov strah od masovnih reperkusija bio opravdan? To ne možemo znati - možemo samo spekulirati. Dvije su stvari sigurne: da ih je Tuđman pozivao da ostanu, iako mu nitko nije vjerovao, i da nitko u Hrvatskoj tada nije previše žalio za njima. Ljudi su jednostavno previše prepatili od granata ispaljenih iz smjera srpskih snaga tijekom godine, i većini Hrvata je jednostavno pao kamen sa srca kad su Srbi otišli. Nije to nikakav dokaz ustašoidnosti Hrvata, niti stvar mržnje prema Srbima. Stvar je jednostavno da nitko ne voli kad ga se gađa granatama.
Jedino sustavno i masovno protjerivanje u Hrvatskoj s obilježjima genocida je ono iz 1991., kad su u okupiranim područjima četnici obilazili Hrvate i naređivali im da odsele, a imovinu su morali prepisati na vlasti SAO Krajine. Ponekad bi netko bio ubijen da bi se pokazalo da se misli ozbiljno, ponekad bi se nekog jednostavno istjeralo nasiljem a potom bi "dobroćudni" susjed ili lokalna milicija nakon noćnog napada na kuću objasnila vlasniku nesrbinu da više "ne mogu da mu garantuju bezbednost" i da je bolje da odseli.
"Krajina je pala zbog izdaje"
Milošević je izdao Srbe. Iz nekog razloga, nije im pohitao u pomoć. Da jest, Srbija bi bila ako ne do Tokija onda bar do Beča... Ostavio je Srbe u Krajini, kako gore piše i kolumnist antifašističkog T portala, na milost i nemilost raspomamljenim Tuđmanovim ustašama.
Nikakve izdaje nije bilo. Kao prvo, Miloševiću je jasno poručeno od strane Amerikanaca da se ne miješa. Tuđmanu je dano zeleno svjetlo za Oluju što zbog situacije u Bosni, a što zbog toga što je pristao rasformirati Herceg Bosnu - kao kompenzacija. Zato Tuđman nije dirao sektor Istok, koji je na granici sa Srbijom.
Kao drugo, i važnije, Slobo ništa nije niti mogao. Knin je jako, jako daleko od Beograda. Trupama iz Beograda, da ih je i mogao okupiti u ratom iscrpljenoj i ekonomski posve uništenoj Srbiji, bi trebali dani i dani da, preko bosanskih planina, dospiju do Knina. A pritom bi morali proći preko samo nekoliko kilometara širokog koridora kod Brčkog, koji su Hrvati s druge strane Save mogli tući čime su htjeli, i koliko su htjeli. Do Knina ne bi nikad niti došli. Ukratko, postoji mnogo razloga zašto Sloba nije poslao vojsku. "Izdaja" nije među njima.
"Rat je bio građanski"
Idiotarija koju je spominjao i naš vrli premijer. Pobornici te teze vole zastupati teoriju kako je rat izbio dok smo svi još bili u istoj državi.
To je za karakter rata nebitno. Karakter rata određuju njegovi ciljevi. Da bi rat bio građanski, vodio bi se oko toga tko će zasjesti na vlast - oko toga se vode građanski ratovi. Tuđmana međutim nije zanimalo da sjedne na stolicu u Beogradu niti Slobu da osvoji Zagreb: on je bio izvan granica zacrtane Velike Srbije.
Istina, i rat za otcjepljenje može biti u određenim uvjetima građanski, no ovdje su ciljevi Srbije bili jasni: pljačka teritorija. Rat se vodio između dvije nacije, Srba i Hrvata, oko teritorija. On po karakteru nije bio građanski, nego klasična agresija. Srbi to žele svim silama prikriti. U vezi s tim je i iduća laž, koja treba dokazati da je rat bio građanski, da se vodio između građana iste države:
"Hrvatska je protjerala svoje građane"
Varijacija na temu je "Hrvatska je izvršila genocid nad svojim građanima". Zanimljiva teza. Isti ti Srbi su govoril da će "radije da pasu travu nego da budu građani Nezavisne Države Hrvatske". Nitko od njih nije bio građanin Hrvatske u trenutku Oluje, niti ikad prije. Bili su državljani Jugoslavije, Republike Srpske Krajine, ili neke druge srpske tvorevine u ex Jugoslaviji. Ali ne, nisu bili naši sugrađani, to su postali tek kasnije kad su uzeli dokumente i vratili se. A mi u Hrvatskoj isto tako nismo bili građani Jugoslavije kad je buknuo rat, još manje RSK.
Dakle, nema govora da je to bio rat između "građana iste države"
"Strane sile su rasturile Jugoslaviju"
Jer su joj bile zavidne njenoj beskrajno uspješnoj ekonomiji. Japanci su strahovali za budućnost Sonyja kad su vidjeli tehnologiju EI Niša, a Nijemci su se prepali za budućnost Mercedesa i Audija proučavajući uratke iz Kragujevca. Zapad je htio uništiti te industrijske "gigante" (zašto se u medijima uvijek piše giganti, a ne divovi?) da mu ne budu konkurencija. Mda. A londonske banke su valjda strepile pred "nelikvidnim" (banrkotiranim) "našim" bankama. Ovo ne treba ni pobijati... /M.H./