Uspaničio se ponovno bivši predsjednik Ivo Josipović, a svoje strahove podijelio je na druženju s predstavnicima Antifašističke lige. Strah ga je, naime kao što je već poznato ustaške guje koja je svoj rep pustila na društvenim mrežama. Istim onim društvenim mrežama preko kojih bivši predsjednik dijeli svoje misli sabrane u kolumne u kojima se obrušava na hrvatske branitelje, dajući infuziju Pilselovom posrnulom portalu. Jednako kao što je to, doduše financijskom injekcijom učinila umalo bivša ministrica Zlatar Violić.
Dok je obnašao dužnost predsjednika države Josipović je također fejsao, a kada je fejsao često je dobivao poruke na svojem profilu u kojem se traži promjena antifašističkog identiteta. A bilo je kazuje i proustaških poruka u kojima se veliča Ante Pavelić. Požalio se Josipović prijateljima i na kritike koje je dobivao kao predsjednik. Zamislite u državi s preko 300 tisuća nezaposlenih, u Hrvatskoj u kojoj ljudi da bi preživjeli kopaju po smeću, u zemlji koja vrvi aferama, u zemlji u kojoj su djeca gladna znali su mu reći zašto se bavi prošlošću? Zamislite drznike rekli su mu da treba gledati u budućnost. No, predsjednik drži da je rasprava o prošlosti zapravo rasprava o budućnosti
– Nedavno sam na sajmu knjiga vidio mnogo novih naslova iz povijesti, ali dosta njih revidira povijest, a izdavače tih naslova subvencionira država. Kako se neke ideje o fašizmu propagiraju u knjigama, medijima, na nogometnim stadionima, u cjelokupnoj javnosti, moram reći da su, na žalost, zagovaratelji neke druge povijesti bolje organizirani, vidljiviji su na javnoj sceni i financirani su iz javnih sredstava. A za to smo krivi svi, baš kao i za činjenicu da danas među nama nema više mladih koji su spremni braniti istinu, pravdu i budućnost, dodao je između ostalog Josipović, poručivši svim prisutnima da će i dalje biti antifašist te da svi nazočni na ovoj skupštini trebaju učiniti sve kako bi ubuduće na ovakvim okupljanjima bila i njihova djeca te unuci.
No, kada se već dotakao djece i unuka, valja spomenuti da su djeca i unuci tih istih antifašista koji su nekoć nosili odijela komunista dičeći se crvenom zvijezdom petokrakom napunila hrvatske institucije i hrvatsku politiku. Zbog izostanka lustracije takvi nas likovi i danas gorljivo vraćaju o prošlost, razvrstavajući gladnu naciju u ladice iz kojih svako malo proviri neki novi igrokaz za javnost. Igrokaz kojega je donedavno režirao i bivši predsjednik, u čijoj kratkoj prošlosti na čelu države ostadoše silne afere o kojima se ne govori. Jer eto možda je bolje dozvati duhove prošlosti, buditi Pavelića i njegove zločine. A zločine današnjice obrađivat će sutra neka nova djeca i tako u krug. U krug koji je kreditni rejting odveo u smeće, smeće iz kojeg se više ne može iščupati niti nagažena boca.
Ista ta djeca i unuci o kojima Josipović priča, danas u ovom vremenu žive tešku sadašnjost. Pred njima je, ako ćemo vjerovati crnim statistikama, podjednako crna budućnost koju će mnogi od njih, bez obzira na dresove, ustaše i partizane graditi u nekom novom, civiliziranom svijetu koji ih neće svrstati u ladice, već će zgrabiti njihovo znanje i pretvoriti ga u nešto vrijedno i korisno. No, ne mari za to bivši predsjednik, njega brinu ustaše, partizani i hrvatski branitelji koje on fini i uglađeni profesor nedavno u svojoj kolumni prozva šatorašima. Svaka čast profesore, vrijedno je barem skinuti masku jer ono što smo do sada vidjelo ionako vam nije pristajalo.
Koliko li je tek Josipović mario za hrvatsku djecu onda kada se pokušavao ogrebsti za primanja onih šest mjeseci do kada ne počne obnašati dužnost profesora na zagrebačkom Pravu? Što li će tek svojim studentima reći o prošlosti i sadašnjosti? Kako objasniti činjenicu da u ovom trenutku Hrvatska ima 39 611 živih sudionika NOB-a čija mirovina u prosjeku iznosi 2721 kunu? Kako će to objasniti Josipović, koji s druge strane hrvatske branitelje naziva šatorašima? Hrvatska, koju bivši predsjednik opetovano vraća u prošlost za partizanske mirovine izdvaja 1,4 milijarde kuna.
A sinovi tih istih danas kroje sudbinu hrvatskoga naroda, jednako kao što su to nekada činili njihovi očevi. Primjerice, dok Radimir Čačić još jednom po tko na koji put najavljuje pohod na hrvatsku političku scenu, njegov otac Milan nešto je drugačije vladao politikom ondašnjih vremena. Naime, bio je tajnik izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske. O aktivnostima Milana Čačića progovarao je Marko Markus Pleić iz Ciste Velike nedaleko od Imotskog, a njegovo svjedočanstvo objavio je Glas koncila. On je kazivao kako je 1949. godine na Brijunima Čačićev otac Milan bio kontrolor nemilih događanja, a iza njega ostala je jedna bolna rečenica. Naime, paleći Hrvate u plinskim komorama poručivali su: Brijunska trava zasipana je hrvatskim gnojem.
Naravno, nije Čačić junior jedini. I SDP-ov saborski zastupnik Marin Jurjević slične je biografije. Njego stric Ante Jurjević Baja čovjek je čije se ime vezuje uz zločine na otoku Daksa nedaleko od Dubrovnika.
O svojem djedu partizanu svojedobno je čak i u Saboru progovarao ministar pravosuđa Orsat Miljenić. “Moj djed je bio u partizanima i ja se time ponosim”, kazao je ministar. I predsjednik Ivo Josipović u svojem čuvenom govoru u Knessetu u Izraelu među ostalim pohvalio se da je sin Titova partizana. S njim je u izaslanstvu tada bila ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić koja se također dugo hvalila svojim partizanskim porijeklom. Predsjednik Vlade Zoran Milanović, bivši predsjednik države Ivo Josipović, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, predsjednik Vrhovog suda Branko Hrvatin i Mladen Bajić imali su bolju startnu poziciju u komunizmu jer su im roditelji u to vrijeme pripadali društvenoj eliti.
Josipovićev, Čačićev i Hrvatinov otac politički bili su visoko pozicionirani, a Milanovićev je ipak bio nešto niže rangiran. Vesna Pusić svoj društveni kapital crpila je iz ugleda kojega je u akademskoj zajednici uživao njezin otac, Eugen Pusić. Kada se tako zorno sve karte postave na stol, možda doista ne bi bilo loše raščistiti s prošlošću. A kada to učinimo, valja početi graditi budućnost čistih ruku, s nekim novim i mladim ljudima koji će nas u nju povesti neopterećeni djelima svojih potomaka.