Mumio zovu starim tajnim oružjem protiv bolesti, nazivaju ga još i planinska krv, planinske suze.
Potječe iz Sibira, a može se pronaći u stijenama i pećinama gdje su pčele nekada imale svoja gnijezda. Najbolje se može opisati ako kažemo da je mumio - fosilizirani med, vosak i mliječ koji je pod djelovanjem vremena postao mumio jer sadrži rijetke amino kiseline i posebne mineralne masne kiseline. Mumio je dobar protiv starenja. Pomaže kod lomova kostiju, također i djeluje na leukocite i hemoglobin u krvi.
Recepti za mumio
Čuvanje
5 grama mumia u pola litre votke sačuvat će ljekovito djelovanje mumia vječno.
3 grama mumia pomiješati sa 250 grama meda i pola žličice staviti pod jezik prije spavanja je najbolji način da se uzima mumio.
Ovaj drevni eliksir prirodnog porijekla do današnjeg dana skrivao mnoge tajne. Od davno se mumio koristio za liječenje najrazličitijih bolesti pa je onda pao u zaborav, da bi se interes za njega ponovo javio u naše vrijeme. Renesansa mumia kao eliksira započela je u afričkom i arapskom svijetu i na Bliskom i Srednjem Istoku.
U principu, mumio se ne može naći ispod 1.500 metara nadmorske visine i uglavnom je “sakriven” na vrlo nepristupačnim mjestima. Godišnja proizvodnja mumia u srednjoj Aziji je otprilike dvije tone.
U narodnoj tradiciji mumio se spominje kao balzam koji ima čudesnu iscjeljujuću moć, a pripisuje mu se i misteriozno porijeklo.
Znanost je potvrdila da je ono organsko, a materijal za njegovo obrazovanje mogu biti mikroorganizmi koji se nalaze na tlu, životinje i njihovi eksperimenti, kao i neke vrste biljaka.
Na velikim nadmorskim visinama, gdje je zrak siromašan kisikom, gdje gospodare silni vjetrovi, gdje su temperaturne razlike drastične i gdje se susreće pojačano elektromagnetsko zračenje i povišen radioaktivni fon, kao i u suhim i žarkim predjelima, mikroorganizmi koji razlažu organske ostatke nemaju veliko djelovanje. U takvim uvjetima se biomase životinjskog ili biljnog porekla, nerazložene, vremenom mumificiraju i polimeriziraju, stvrdnjavaju u nedostatku vlage, ili u njenom prisustvu postaju tečne ili žitke. Najkraća definicija mumia bila bi da je to produkt koji nastaje pod utjecajem fizičko kemijskih prirodnih pojava.
Prema mjestu nestanka i vanjskom izgledu razlikuje se nekoliko vrsta mumia, a to su:
- mumio koji nastaje u procesu mumifikacije ili usporenom razlaganju tijela životinja ili insekata
– mumio koji nastaje kao proizvod nižih biljaka, posebno lišajeva
– mumio obrazovan od smole koja se izdvaja iz korijena i stabala četinara, koja se miješa sa zemljom i taloži se po napuklim stijenama, karakterističnog smolastog mirisa i izgleda
– žitka masa dobivena anaerobnim razlaganjem biljaka
– mumio obrazovan od stvrdnutih ekskremenata sitnih životinja i divokoza
– mumio pčelinjeg porijekla, nastao od meda i voska divljih pčela, polimeriziran dugim stajanjem
– mineralni mumio, s najviših planinskih grebena, gdje nema ni biljaka ni životinja, formiran od minerala, uz djelovanje mikroorganizama
Boja mumia varira od crne, preko tamno-mrke do kestenjasto-mrke. Miris mu je karakterističan i rezak, a ukus gorak ili teži ka gorkom. Mumio je djelomično rastvoriv u vodi.
Spektralna analiza otkrila je u mumiu, ovisno od vrste, između 18 i 25 mikroelemenata, u njemu ima još i aminokiselina, bjelančevinastih spojeva i mnogih drugih tvari.
Upravo zahvaljujući prisutnosti brojnih tvari mineralnog i organskog porijekla u ovom prirodnom čudu, mumio se od prapovijesnih vremena koristi kod najtežih prijeloma kostiju i drugih većih oboljenja.
Osim u svrhu zarastanja kostiju, sredstvom mumio se koristio i za liječenje slabosti želuca i bubrega, srčanih oboljenja, tuberkuloze, astme, upalnih procesa, trovanja otrovima biljnog porijekla, šećerne bolesti, rana, čireva. O tome svjedoče rukopisi iz povijesnih vremena koji su do nas došli iz Indije, srednje Azije, Kine i drugih zemalja. O mumiu su se najpohvalnije izrazili Aristotel, Avicena, Biruni, Arazi i drugi mislioci koje povijest pamti po velikoj mudrosti i obrazovanju.
Potvrđeno je i antikoagulativno djelovanje mumia, kao i njegovi pozitivni efekti na funkciju. Ima dokaza da mumio stimulira regenerativne procese kod infarkta, kao i da ubrzava procese obnavljanja svih mišićnih, koštanih i živčanih tkiva i krvi.