PARTIZANSKI BRENDOVI Nisu ih ubili ni desnica ni ustašluk

Godine 1925. Tito je u Kraljevici radio za tokarskim strojem brodogradilišta i organizirao vrlo uspješan štrajk za povećanje radničkih nadnica. Doduše, tom dijelu povijesti brodogradilišta u monografiji iz 2009. godine posvećeno je jako malo mjesta. Uvelike je marginalizirana u odnosu prema europskom portretu Karla VI. Habsburškoga, oca Marije Terezije, autora dekreta koji nalaže gradnju škvera u Bakarskom zaljevu. Pa ipak, naziv “Titovo brodogradilište“, makar službeno nikada nije odbačeno, unatoč političkim strastima ‘90-tih, koje su rušile komunističke spomenike. 
 

Očito, ocijenjen kao koristan brend, u marketinškim materijalima za zapadnu Europu predstavljalo se kao shipyard Titovo. Prema svemu sudeći, srodne poslovne kalkulacije održale su simbolički život Josipa Kraša, Rade Končara, Ive Lole Ribara, Đure Đakovića, Đure Salaja, Janka Gredelja, Vladimira Gortana, Marijana Badela, čak Borisa Kidriča, Slovenca, kemičara, junaka socijalističkoga rada i generala JNA nakon rata. Od regionalne sile do zaboravljene tvrtke Teksilni kombinat “Boris Kidrič“ naime je ne tako davno postojao u Zadru, zapošljavajući više od 2000 ljudi koji su rado isticali da su šivali ratne uniforme za Hrvatsku vojsku. Komunističko ime nestalo je u stečaju poduzeća zajedno s radnim mjestima. Ista je sudbina građevinskoga poduzeća “Vladimir Gortan”, kršteno je po Istraninu koji je ubijen 1929., kao žrtva talijanskih pretenzija na Istru i Kvarner.
 

Više pročitajte OVDJE.