I jedan i drugi slučaj još je u prvoj fazi istrage(!) istrage, ali pojedini mediji već o tome pišu romane u – nastavcima. Optužnice nisu podignute, nismo ništa saznali i o tome što kaže druga strana, u ovom slučaju Katanić i još manje Katalenić, kojeg su čak stavili i u istražni zatvor, a već se od toga napravila nezapamćena medijska hajka, odnosno afera kakvu Hrvatska još nije imala. Na taj način podlo i smišljeno, još uvijek bez ikakvih konkretnih dokaza, namjerno uništavaju se karijere, ali i obitelji tih ljudi te se utječe i na sud. („Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja“).
Optuženi, a poglavito obitelj Katalenić, tvrdi da ne daje informacije niti da razgovara s novinarima, ali ipak njihove „izjave“ izlaze u javnost, što znači da „novinari“ redovno i nezakonito primaju (selektivne) informacije od policije, Dorha ili sličnih. Ili ih sami izmišljaju samo da podignu nakladu novina ili gledanost emisija, pa makar to bilo i preko – mrtvih. Osim toga, koliko ima ljudi koji su pod ozbiljnim optužbama, ali o njima se ne piše, kao da oni nisu predmet zanimanja javnosti. (Prvo su primjerice blatili Milana Bandića a sada ga već uzdižu do Mont Everesta!). Piše se, ucjenjuje, samo o onima koje „ONI“ odaberu. Gdje je tu sada Hrvatsko novinarsko društvo (HND), gdje su tu nekakve civilne udruge da ne podignu svoj glas da se tako ipak ne mogu blatiti ljudi za koje još ni ne znamo hoće ili neće biti optuženi, ili je li to baš bilo tako kako nam „veliki“ mediji prenose? Još u drugom razredu „udbaške škole“ se uči da ako nekoga želiš eliminirati iz javnog, kulturnog ili političkog života pokreni aferu o njegovim nedokazanim tzv. „bludnim i inim radnjama“, pa se taj i takav ne će „oprati“ s nikakvom ni pravomoćnom presudom koja može biti donijeta u njegovu korist.
Toliko medijskog prostora koliko su u zadnje vrijeme dobili ta nekakva manekenka i mladi hrvatski pjevač nisu dobili ni hrvatski branitelji koji se bore za svoja prava, a još manje majke i obitelji poginulih i nestalih Junaka hrvatskog Domovinskoga rata.
Pored toga, pompozno i bez ikakvih kriterija objavljivati novinske stranice (dakle ne stranicu!) s nedokazanim tvrdnjama u ovom slučaju „estradnih zvijezda“ nije ništa drugo nego namjerno i smišljeno skretanje tema s pravih, istinskih životnih problema, prije svega malih, običnih ljudi koji nemaju ni za kruh.
Nije istina da jedna Katanić i da jedan Katalenić baš toliko zanimaju hrvatsku javnost, sto puta više od onih koji mjesecima rade a ne primaju plaće, ili od života pojedinih hrvatskih ratnih profitera, dezertera ili izdajica. Što toliko ti „objektivni“ mediji ne pišu o udbaškim aferama, o suđenju Mustaču i Perkoviću u Munchenu, ili pak o onima koji su rušili, silovali, masakrirali u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Osijeku, Kninu i brojnim drugim gradovima i mjestima u vrijeme Domovinskoga rata? Što ne pišu u nastavcima o neopravdano osuđenom Veljku Mariću, ili o srpskim i crnogorskim ratnim zločincima koji slobodno šeću Hrvatskom?
Sve u svemu, hrvatsko novinarstvo (svaka čast iznimkama) stiglo je do dno dna!