Vrište po medijima protiv njihovog Milanovića, Linića i ostalih koje su između ostalog i oni svojim angažmanom doveli na vlast, jer im više ne dozvoljava nekontrolirano trošenje novca. Jasno, uvijek su to jedni te isti pa su i sada okupljeni na jednom mjestu; 86 udruga poznatih društvenih parazita obrušili su se na premijera i njegove jer žele promijeniti način rada udruga. Sada se najbolje vidi kako su zapravo svi oni poslovali. Prošle godine iz državnog proračuna Vlada Zorana Milanovića je za 50.829 razno-raznih udruga, koliko ih trenutno egzistira u RH, izdvojila oko 600 milijuna kuna. Uz 1,1 milijardu kuna koje su udruge izvukle iz županijskih, gradskih i općinskih proračuna, to je bilo rekordnih 1,7 milijardi kuna. U isto vrijeme, prosvjetarima, liječnicima i mnogim drugima, plaće i stečena prava su se sustavno smanjivali, dok je udrugama davano kapom i šakom, bez ikakvih kriterija, nadzora i slično. No budući je država pred bankrotom i svaka se kuna dva puta okrene prije nego ju Linić da iz proračuna, eto došao je red i na te dugogodišnje "žderače" našeg novca.
Upravo je tragično što godinama nismo zapravo znali kako i koliko se tko financira. Primjerice, u 2008. godini udrugama je u Hrvatskoj dodijeljeno 624 milijuna kuna iz državnog proračuna. Dvije godine poslije to je iznosilo 489 milijuna kuna, a 2011. su udruge dobile 550 milijuna kuna. Iako je Milanovićeva vlada rezala svima, kriza očito nije pogodila samo taj sektor, jer je za 2013. dodjeljeno oko 600 milijuna kuna direktno iz proračuna.
Zanimljivo, 2006. godine u Hrvatskoj je bilo evidentirano 29 tisuća udruga. Sedam godina kasnije taj je broj narastao na 50 tisuća i za njih su hrvatski građani u tom periodu izdvojili ni manje ni više nego 10 milijardi kuna. Međutim, računice pokazuju kako je to tek trećina novca koje su udruge dobile, jer tu nisu uračunata sredstva iz inozemstva (europskih fondova, međunarodnih organizacija) te od najvećih hrvatskih tvrtki, ali i pojedinaca.
Same udruge su zapravo postale interesantne mnogim "društvenim parazitima“ iz vrlo jednostavnog razloga. One, naime, nisu bile obveznice PDV-a, dakle nisu morale plaćati PDV na nijednu donaciju i/li potrošenu kunu, a u isto vrijeme mogle su imati stalno zaposlene djelatnike. Njihovo poslovanje zapravo nitko nije kontrolirao, a za osnivanje udruge (za razliku od tvrtke ili obrta) trebalo je samo troje ljudi, malo papira i 70 kuna takse. No, sada je očito i tom mažnjavanju državnog novca došao kraj, jer će ubuduće udruge moći biti neprofitne organizacije samo ako godišnje zarade 230 tisuća kuna, a za sve preko toga će morati poslovati kao i ostala trgovačka društva u RH.
Zasigurno mnoge udruge koje se bave humanitarnim, kulturnim i športskim radom ne bi opstale bez pomoći države. U Izvješću o financiranju projekata i programa organizacija civilnog društva, koje je dolazilo s godinu dana zakašnjenja, moglo se samo zbirno utvrditi koliko udruge „maznu“ novca poreznih obveznika. Primjerice, analiza dodjele bespovratnih sredstava za 2011. pokazuje kako je te godine najviše državnog novca (135 milijuna kuna) otišlo za šport, zatim za socijalno ugrožene skupine (117 milijuna), očuvanju kulturne i prirodne baštine (105 milijuna). Odmah iza ovih skupina su nacionalne manjine koje su direktno iz proračuna „izvukle“ 68 milijuna kuna od kojih je samo jedna dobila 92 posto sredstava i onda slijede sve one silne udruge koje hrvatske građane poučavaju demokraciji i zaštiti ljudskih prava. Dakle, udrugama koje se službeno bave demokratizacijom i razvojem civilnog društva, razvojem filantropije (čovjekoljubljem) i zaštitom ljudskih prava, vlast je prije dvije godine izravno iz državne blagajne dala 48,5 milijuna kuna. To ukratko znači da su razne „teršelićke“, „kruhonje“, „pusići“, „dokumente, „goljpovi“, „gongovi“ i (bez)brojni ostali centri za mir, nenasilje, suočavanje s prošlošću i sadašnjošću, demokratizaciju društva i toleranciju, u svoje džepove stavili tri puta više novca nego recimo stradalničke udruge iz Domovinskog rata koje su dobile 17 milijuna kuna ili pak udruge koje se bave poboljšanjem uvjeta života bolesne djece i starijih (9,7 milijuna kuna) i na koncu znanstvene i stručne udruge kojima je dano samo šest milijuna kuna, a da se ne spominje sramotan iznos za udruge malog i srednjeg poduzetništva koje su za 12 mjeseci dobile bijednih 90-ak tisuća kuna.
Taj svojevrsni teatar apsurda u raspodjeli državnog novca pokazuje stanje u hrvatskom društvu. Jer dok zaštitari ljudskih prava i filantropi za bizarne skupove, manifestacije, publikacije i putovanja uberu desetke milijuna kuna i to kroz stotine i tisuće manjih projekata da ne bude sumnjivo, pitanje je tko su uopće ljudi u Vladi i ministarstvima koji odobravaju njihove projekte i programe već godinama. Naime, zanimljivo je da osim preko vladinih ureda za udruge, ravnopravnost spolova i zaštitu ljudskih prava, novac „curi“ i iz ministarstava koje nemaju nikakve veze s pojedinim projektima. Tako je, primjerice, za demokratizaciju civilnog društva moralo izdvajati i Ministarstvo šumarstva ili Ministarstvo obrta.
Većina njih je imala jedan zajednički cilj - uzimati novac hrvatskih poreznih obveznika. Sada kad to više neće moći, treba očekivati da će baš oni rušiti Kukuriku vlast koja ih je prema riječima njihovih čelnika iznevjerila i prevarila. Koliko im je važan novac govori i činjenica da bi sada stali i uz mrskog im Karamarka i HDZ pa čak i uz "ustašku“ desnicu, samo kada bi im vratili neograničene novce i privilegije. /Piše: Dražen Boroš/Foto: Goran Stanzl/PIXSELL/