Vlast. Odavno nismo vlast na svome, i očito joj ništa ne možemo. I to potvrdimo na svakim izborima. Ništa ne mijenjamo mi, pa vlast ostaje ista.Opljačkali su nas, varaju nas svakodnevno, tretiraju nas kao veliku masu hendikepiranih, ne riječima, nego djelom. Tko je od vas 'popio' priču o proceduralnoj greški u istrazi oko dnevnica nakon što je dotični, čak 'uvaženi' (sic!) saborski zastupnik glasom za suprotni politički agrokorski tabor pokazao svoj moral, tj. moralnu kapitulaciju i sebe, i Sabora i Vlade? Koliko će glasova dobiti onaj kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba koji tvrdi da mu je otac ubijen na Bleiburgu 1945, a on se rodio dvadeset godina kasnije? Ovo je zemlja nevjerojatnih ljudi. I zato nam je ovako nevjerojatno. Loše.Dubrovnik živi. Ali kako? Šest mjeseci ne možemo do butige, ostalih šest, takorekuć, nemamo gdje izać. Jer se ništa VAŽNO ne događa, ni kuda, ni zašto, pada kiša, puše bura, oporavljamo se od onih prethodnih šest. I tako dočekamo penziju od svih 2.100 kuna. Jer nas je opljačkalo dok smo mi svake četiri godine glasovali.
Uprkos svemu, želimo imati osjećaj da smo mi važni, da je Dubrovnik važan, da smo posebni jer živimo u gradu kulture. Koje? Na što smo mi to ponosni? Kultura, kultura, Krleža, Krleža. Puni su mediji pročistača za vodu, luke Gruž, golfa i bezakonja, prometnih grčeva i genijalnih rješenja. Apsolutno važno. Ali nisam od onih koji vjeruju da će mi 50 m novog asfalta ispod kuće učiniti život savršenim, dapače, mislim da je u najljepšem i najbogatijem gradu na svijetu potpuno logično da su ulice kvalitetno asfaltirane.Trebamo li se hvaliti svojim afitualima, ono kao: 'Ma pogledajte ovaj divan asfalt, nije li fantastičan!? Znate, mi smo grad kulture!' Što ćete im reći kad vas pitaju kuda otići navečer? Na šetnju asfaltom???
Nitko, ili gotovo nitko, kulturu niti ne spominje u Eldoradu kojim će Grad postati već u ponedjeljak nakon izbora. Dok mi, izvarani kakvi odavno jesmo, ne vjerujemo čak ni u onih 50 metara novog asfalta. Važno je glasati 'za svoje'od stoljeća sedmog.
Potrebno je, užasno je potrebno shvatiti i razumjeti po čemu se je Dubrovnik prestao razlikovati od bilo koje destinacije masovnog turizma. Što je moj glavni motiv ovdje. Kultura. Bez obećanja, sve na bazi ostvarenog, pokazanog i dokazanog. Zašto? Jer se iz podosta 'važnih' stvari koje sam napravio, najradije sjećam onog ushita, vedrine, veselja, ponosa koje su ti događaji svima dali – svima, baš svima, jer je 'kultura' upravo to – onaj nevidljivi elevator dobrog raspoloženja, generator osećaja da živiš u nekom posebnom gradu, koji pruža ono što drugdje nema, pa si stoga i ti poseban, ponosan. Za takav osjećaj ne moraš uopće biti 'kulturni konzument'. Važni kulturni događaji poklanjanju velike osjećaje baš svima, pa se i loši asfalt lakše ignorira.
Želim reći da se bez stvarnih, pravih, velikih i malih, povremenih i stalnih događaja u Gradu koji je nekad zvan 'gradom-pozornicom', posebno i prije svega u onih pet- šest mjeseci kad čak možemo dosta brzo stići i do butige, nećemo osjećati ništa bolje. Mozart, ne asfalt!, mogla bi bit jedna od parola, ili : 'Mozart na novom asfaltu', u nekom idealnijem svijetu.
Zbog ispravnog tumačenja, ne mislim kako se ne događa baš ništa i kako ništa ne valja. Dubrovnik ima ogromne umjetničke potencijale, čak nesrazmjerne svojoj veličini. Naš zadatak je dati im bolju priliku, više pažnje, poticati na više sinergije, omogućiti stvaralačke slobode kroz koje će, najprije nama, uzvratiti onim osjećajem važnosti i posebnosti kojima ćemo se onda moći dičiti pred 'svima njima'.
Dajte svoj glas kulturi.
Kulture će biti, ili nas neće biti!