Ne manje bitno za nas, tj. za Dubrovnik i za Hrvatsku, kao i za najširu okolinu, i bez obzira na pismo, jest znati da su karavane za njih odavno prošle, da sve ili bilo koje njihove pretenzije ostaju na promuklom lajanju olinjalih pasa. Srbija ne može više napasti niti samu sebe, od nje opasnosti više nikada neće biti. Posebno ako nastavi nizati "uspjehe" svog stvarno jedinstvenog talenta kojim, takorekuć iz godine u godinu, postaje sve manja. Kad joj uskoro otiđe i 'žitnica' Vojvodina, kako uostalom predviđa i njihovo vlastito Kremansko proročanstvo, promuklo lajanje bit će joj jedino oružje za nova osvajanja - uvijek jezikom, a ne djelom.. U tom smislu možemo rado podijeliti maksimu moje bake: nitko te ne može upropastiti kao ti samoga sebe.
Svi drugi 'nauci' ostaju nama samima.
'Otcjepljenje', 'osamostaljenje', 'Dubrovačka Republika' i sl. citiraju se nepodnošljivom lakoćom nepromišljanja. Da ne kompliciramo - je li međunarodna zajednica spremna priznati daljnje promjene granica i nove samostalne državne entitete, bez kojeg priznanja nikakve 'samostalnosti' nema? Usporedbe s Monacom su, pak, barem - smiješne. Monacu za ledjima stoji država Francuska, bez ikakvih fizičkih prepreka. Dubrovniku je NA leđima jedno nazadno Trebinje i polu-para-država Republika Srpska... To što (ni) Dubrovnik nema sreće sa sumnjivo samostalnom (tj. prodanom i samo-opljačkanom) Hrvatskom, predmet je nekog drugog nauka koji je toliko nevjerojatan da ga zasigurno nitko niti ne zna.
Dubrovnik, naravno, mora tražiti, inzistirati, boriti se i izboriti svoj daleko bolji status koji će mu omogućiti logičniji, ako ne i bolji život unutar Hrvatske ukoliko takvog uopće može biti. Modeli postoje, ali ne postoji sposobna vlast koja će bilo koji od njih primijeniti. Vlast čiji popis prioriteta predvodi PDV, a na kojoj naroda uopće nema, nije izgledan sugovornik. Kao što će to teško biti ijedna gradska uprava sastavljena od predstavnika 'velikih' stranaka čije se centrale - one s istom listom prioriteta - moraju slušati. U Dubrovniku, kao i svugdje drugdje, nezadovoljstvo stanovništva vjerojatno nije ništa veće od nezadovoljstva ljudi u nekom drugom dijelu Hrvatske, ali se za Dubrovnik više i jače čuje. S pravom i punom logikom.
Dubrovnik je od svojih prvih dana 'neobičan', poseban, ali i stalno i sve manje svoj. Što ne treba miješati s hrvatstvom i sličnim općim imenicama. Na bilo kojem pismu.